Slikam te u svojim zenicama

Slikam te svakog trena iznova u svojim zenicama brišem ti
pesme sa svojih usana poklanjam bele snove pune nevinosti
jutarnje izmaglice. Ispijam smeh tvojih očiju u kojima golubovi
krilima mašu i mnogo mnogo te volim. U osmeh ti slažem nekoliko
puteva penjem ti se opet po svilenkastonežnoj kosi i traje to dugo
beskonačno u ponavljanju i slatkoj tišini da već počinjem da
sumnjam da smo izgubili moć govora. Ćutimo nad dubinom sreće
dok u tišini tako omamno zvuče naša mrtva slova nikad nerečena
a ipak tako duboka i iskrena da ti se pamet zavrti.
 

Back
Top