Javila se meni moja nekadašnja cimerka Bilja sa Sjevernog pola. Tu je stigla sa nekom ljekarskom
ekspedicijom da liječi Eskime. Poslala mi sliku na kojoj je ona i nekoliko Eskima, a oni niski, jedva
nešto malo više iznad njenog pasa.
-Eto te k'o Snježana i sedam patuljaka,- napišem joj ja.
Smije se Bilja.
-Vala da znaš da je ovdje k'o u bajci, u kakvom tamnom vilajetu. Imamo punih 23 sata mraka, - kaže
mi.
-Draga Biljo, šta onda radite za taj jedan dragocjeni sat svjetlosti? Vjerujem da ga iskoristite baš
ekonomično.
-Kako ko. Ja neki put odem do obale sa prijateljima na pecanje.
Ja se mislim. Znam da je pecanje za muškarce. Rijetko kad sam čula da je neka žena pecala, osim da
je upecana. Kažem ja to svojoj Bilji. Ona se opet smije.
-Ne daju mene moji lavovi, - kaže mi. To ona misli na svoje sinove Jocu i Nika.
Piše mi kako je jednog ljeta bila na istoj ekspediciji, ali tada je obrnuto sve. Imaju cijelih 23 sata
svjetlosti, a ni za lijeka mraka. Povela, kaže, taj put i sina Jocu sa sobom. Dijete se šokiralo. Tri
sedmice nije vidjelo mraka.
Sutradan došla jedna moja komšinica kod mene na kafu. Pričam ja njoj o svemu tome.
-Boga mi, ja ti to ništa ne vjerujem,- kaže mi mrtva ozbiljna,- đe će bona tol'ko Sunce zimus da ne
izađe?!
Ja, šta ću, vidim da ne vrijedi da je ubjeđujem.
-Nego, reci mi, mogu li ti ljudi šta posijati,- upita me.
-Naravno da mogu,- kažem sad ja mrtva ozbiljna.
-A šta?
-Male Eskime.
RiadaT.
ekspedicijom da liječi Eskime. Poslala mi sliku na kojoj je ona i nekoliko Eskima, a oni niski, jedva
nešto malo više iznad njenog pasa.
-Eto te k'o Snježana i sedam patuljaka,- napišem joj ja.
Smije se Bilja.
-Vala da znaš da je ovdje k'o u bajci, u kakvom tamnom vilajetu. Imamo punih 23 sata mraka, - kaže
mi.
-Draga Biljo, šta onda radite za taj jedan dragocjeni sat svjetlosti? Vjerujem da ga iskoristite baš
ekonomično.
-Kako ko. Ja neki put odem do obale sa prijateljima na pecanje.
Ja se mislim. Znam da je pecanje za muškarce. Rijetko kad sam čula da je neka žena pecala, osim da
je upecana. Kažem ja to svojoj Bilji. Ona se opet smije.
-Ne daju mene moji lavovi, - kaže mi. To ona misli na svoje sinove Jocu i Nika.
Piše mi kako je jednog ljeta bila na istoj ekspediciji, ali tada je obrnuto sve. Imaju cijelih 23 sata
svjetlosti, a ni za lijeka mraka. Povela, kaže, taj put i sina Jocu sa sobom. Dijete se šokiralo. Tri
sedmice nije vidjelo mraka.
Sutradan došla jedna moja komšinica kod mene na kafu. Pričam ja njoj o svemu tome.
-Boga mi, ja ti to ništa ne vjerujem,- kaže mi mrtva ozbiljna,- đe će bona tol'ko Sunce zimus da ne
izađe?!
Ja, šta ću, vidim da ne vrijedi da je ubjeđujem.
-Nego, reci mi, mogu li ti ljudi šta posijati,- upita me.
-Naravno da mogu,- kažem sad ja mrtva ozbiljna.
-A šta?
-Male Eskime.
RiadaT.
Poslednja izmena: