SLAVUJ I RUŽA
Oskar Vajld
Rekla mije da će plesati sa mnom ako joj donesem crvenih ruža – kliknuo student – ali
u svem mojem vrtu nema crvene ruže.
Iz svojega gnijezda na hrastu ljutiku čuo ga slavuj i izvirio između lišća i čudio se.
– Nema crvene ruže u svem mojem vrtu! – uzvikivao i krasne mu se oči napunile suzama.
– Ah, do kakvih sitnica stoji sreća! Pročitao sam sve što su napisali mudraci i znam
filozofiji sve tajne, ali mi je život bijedan jer mi nedostaje crvena ruža.
– Evo napokon vjerna ljubavnika – reče slavuj. – Noć po noć pjevao sam o njemu,
iako ga nisam znao: noć po noć pričao sam njegovu zgodu zvijezdama, a sada ga vidim.
– Sutra uvečer priređuje vladar ples – mrmljao je mladi student – a moja će ljubav biti
na plesu. Ako joj donesem crvenu ružu, plesat će sa mnom sve do jutra. Ako joj donesem
crvenu ružu, držat ću je u zagrljaju i ona će mi nasloniti glavu na rame, i stezat ću ruku
njezinu u svojoj. Ali nema crvene ruže u mojem vrtu, pa ću sjediti sam a ona će proći mimo
mene. Neće ni mariti za mene i srce će mi pući.
– To je zaista pravi ljubavnik – reče slavuj. – O čemu ja pjevam, to on trpi: što je meni
radost, njemu je jad. Ljubav je zaista divota. Vrednija je od smaragda i skupocjenija od
finih opala. Biser i mogranj ne mogu je kupiti niti se prodaje na tržištu. Ne stječu je trgovci
niti se može zamijeniti na vagi za zlato.
– Zašto on plače? – zapita mali zeleni gušter kad je protrčao kraj njega, a rep napeo
uvis.
– Plače zbog crvene ruže – reče slavuj.
– Zbog crvene ruže! – jako je smiješno!
A mali gušterčić, koji je bio cinik, nasmije se na sav glas.
Ali slavuj je razumio tajnu studentova jada te je šuteći sjedio na hrastu i promišljao o
tajnoj ljubavi.
Odjednom on raširi smeđa krila za let i ustrijemi se u zrak. Proleti gajem kao sjena proleti vrtom.
Usred vrta stajala je krasna ruža pa kad ju je slavuj spazio, poleti k njoj i spusti joj
se na grančicu.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali
ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže bijele – odgovori ona – bijele kao pjena morska i bjelje nego snijeg na
planini. Ali otiđi mojoj sestri koja se plete oko staroga sunčanika i možda će ti ona dati što
ti želiš.
Odleti slavuj k ruži što se plete oko staroga sunčanika.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže žute – odgovori ona – žute kao kosa morske vile što sjedi na jantarovu
prijestolju i žuće nego sunovrat što cvate na livadi dok je kosac ne pokosi. Ali otiđi mojoj
sestri koja raste pod studentovim prozorom i možda će ti ona dati što želiš.
Odleti slavuj k ruži što raste pod studentovim prozorom.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali
ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže crvene – odgovori ona – crvene kao golubove noge i crvenije nego
silni koralj što se vije po oceanskoj spilji. Ali zima je sledila moje žile, mraz je oprljio moje
pupoljke, bura je slomila moje grančice i ja neću imati ruža cijele ove godine.
– Samo jednu jedinu crvenu ružu želim ja – uzvikne slavuj – jednu jedinu crvenu ružu!
Zar nema nikakav način kako bih je dobio?
– Ima način – odgovori ruža – ali je tako strahovit te se ne usuđujem da ti ga kažem.
– Reci mi – reče slavuj – ja se ne plašim.
– Ako želiš crvenu ružu – reče ruža – moraš je stvoriti pjesmom po mjesečini i obojiti
je krvlju iz svojega srca. Moraš prsa nabosti na trn i pjevati mi. Cijele cjelcate noći moraš
mi pjevati, a trn ti se mora zabadati u srce, tvoja živa krv mora teći u moje žile da postane
mojom.
– Smrt je velika cijena za crvenu ružu – reče slavuj – a život je svakomu jako drag.
Radost je sjediti u zelenoj šumi, motriti Sunce u zlatnim kolima i gledati Mjesec u bisernim
kolima. Sladak je glogov miris, slatki su zvončići što se kriju u dolini i crnica što cvate na
brijegu. Ali ljubav je bolja nego život, a što je ptičje srce prema ljudskome srcu?
Raskrilio on smeđa svoja krila za let i uzvio se u zrak. Preletio vrtom kao sjena i kao
sjena projurio gajem.
Mladi je student još ležao u travi gdje ga je slavuj ostavio i još mu se nisu bile osušile
suze u krasnim očima.
– Veseli se – dovikne mu slavuj – veseli se, dobit ćeš svoju crvenu ružu. Stvorit ću je
pjesmom na mjesečini i obojit ću je krvlju iz srca svojega. Za uzvrat tražim jedino da budeš
vjeran ljubavnik jer ljubav je mudrija od filozofije, koliko god bila filozofija mudra, i
moćnija od vlasti, koliko god vlast bila moćna. Krilima joj je boja kao plamen, a plamene je
boje tijelo njeno. Usne su joj slatke kao med, a dah joj je kao tamjan.
Student pogleda iz trave i oslušne, ali nije razumio što mu slavuj veli jer je znao jedino
ono što piše u knjigama.
No hrast je razumio i rastužio se jer je jako volio maloga slavuja koji je sagradio
gnijezdo u njegovim granama.
– Otpjevaj mi posljednju pjesmu – šapne mu – ostat ću sam samcat kad tebe ne bude.
Tako je slavuj otpjevao hrastu pjesmu i glas mu je bio kao voda što klokoće iz srebrna
vrča.
Kad je on otpjevao pjesmu svoju, ustane student i izvadi iz džepa bilježnicu i olovku.
– On ima formu – govorio je sam sebi, odlazeći gajem – to mu se ne može poreći, ali
ima li čuvstva? Čini mi se da nema. Zaista je poput većine umjetnika; sasvim je stil, a nema
nikakve iskrenosti. Ne bi se žrtvovao za druge. Misli jedino na glazbu, a svak zna da su
umjetnosti sebične. Ali mora se priznati da ima u glasu nekih krasnih zvukova. Žalost je što
ti zvuci ne kazuju ništa i nisu od nikakve praktične koristi.
I ode u svoju sobu, legne na svoj slamnati krevetac i stane misliti o ljubavi; a nakon
časka zaspi.
A kad je Mjesec zasjao na nebu, odleti slavuj k ruži i nabode prsa na trn. Cijele
cjelcate noći pjevao je grudi nabodenih na trn, a hladni kristalni Mjesec nagnuo se i slušao.
Cijele je noći pjevao slavuj, a trn mu se zabadao sve dublje i dublje u grudi i živa mu je krv
istjecala.
Pjevao je najprije kako se ljubav rodi u srcu mladića i djevojke. A navrh ruže
procvjetala je divna ruža, latica za laticom redala se kao što se pjesma redala za pjesmom.
Bila je isprva blijeda kao magla nad rijekom, blijeda kao prvo jutro i srebrna poput krila
zorinih. Kao sjena nizina u srebrnu zrcalu, kao sjena ružina u ribnjaku, takva je bila ruža što
je procvala na najvišoj grančici.
Ali ružino stablo dovikne slavuju neka se jače pritisne uz trn. – Pritisni jače, mali
slavuju – doviknulo mu ružino stablo – jer će svanuti dan dok još nije dokončana ruža.
Slavuj pritisne jače uz trn, a sve glasnije i glasnije orila mu je pjesma jer je pjevao
kako se rađa strast u duši muškarčevoj i djevojčinoj.
A nježna rumen sunula u ružine latice, kao rumen na mladoženjinu licu kad nevjesti
poljubi usta. Ali trn se još nije bio zabo u srce i ružino je srce bilo još bijelo jer jedino krv iz
slavujeva srca može zacrveniti ružino srce.
A stablo dovikne slavuju neka pritisne jače na trn. – Pritisni jače, mali slavuju –
doviknulo mu stablo – jer će svanuti dan prije no što je dokončana ruža.
Pritisnuo slavuj jače na trn i trn mu dopro do srca i ljuta ga bol probola. Gorka je,
gorka bila bol, a sve uznositija i uznositija bila je njegova pjesma jer je pjevao o ljubavi što
se usavršuje u srcu, što ne umire u grobu.
A divna se ruža zarumenila kao rumen na istočnom nebu. Crvenio se rub laticama, a
kao rubin crvenjelo se srce.
Ali slavuju je sve slabio glas i krilašca mu lepršala, a oči se zamaglile. Pjesma mu je
slabila te slabila i on je osjećao da mu nešto guši grlo.
A zatim ispjeva posljednji pjev. Bijeli ga je Mjesec čuo te zaboravio na svanuće i
zastao na nebu.
Crvena ga je ruža čula, sva zadrhtala od zanosa i rastvorila latice hladnomu
jutarnjemu vjetriću. Jeka ga je odnijela u svoju purpurnu spilju u brdima i probudila ovčare
iz sna. Preletio je preko trske kraj rijeke i ona je javila moru glas.
– Gledaj, gledaj! – uzvikne ružino stablo – ruža je sada savršena – ali slavuj mu nije
odgovorio jer je ležao mrtav u visokoj travi, s trnom u srcu.
A o podne otvorio student prozor i pogledao – Divna li slučaja! – uzviknuo – evo
crvene ruže! Otkad živim, nikad nisam vidio ovakvu ružu. Tako je krasna da zacijelo ima
dugačko latinsko ime – i on se nagnuo i otrgnuo je.
Nataknuo zatim šešir i pohrlio k profesorovoj kući s ružom u ruci.
Profesorova je kći sjedila na vratima i motala na vitao modru svilu, a pseto joj ležalo
do nogu.
– Rekli ste da ćete plesati sa mnom ako vam donesem crvenu ružu – reče student. –
Evo najcrvenije ruže na svijetu. Večeras ćete je nositi kraj srca, a kad budemo plesali, pričat
će vam ona kako vas ljubim.
Ali djevojka se namršti.
– Bojim se da mi neće pristajati uz haljinu – odgovori ona – osim toga, kancelarov mi
je nećak poslao pravih dragulja, a svatko zna da su dragulji vredniji nego cvijeće.
– Kunem se doista, vi ste jako nezahvalni – reče student zlovoljan i baci ružu na cestu
gdje je pala u jarak i kola je pregazila kotačem.
– Nezahvalna! – reče djevojka. – Reći ću vam nešto, vi ste jako surovi; a napokon, tko
ste vi? Samo student. Mislim da vi nemate ni srebrne kopče na cipelama kao što ih ima
kancelarov nećak – i ona ustade i ode u kuću.
– Kako je ljubav glupa – reče student odlazeći. – Nije ni napola toliko korisna kao
logika jer ne dokazuje ništa i uvijek kazuje ono što se ne zbiva i navodi te da vjeruješ što
nije istina. Zaista je sasvim nepraktična, a kako je u naše doba glavno biti praktičan, vratit
ću se ja k filozofiji i učit ću metafiziku.
Vratio se dakle u svoju sobu, izvadio veliku prašnu knjižurinu i uzeo čitati.
Oskar Vajld
Rekla mije da će plesati sa mnom ako joj donesem crvenih ruža – kliknuo student – ali
u svem mojem vrtu nema crvene ruže.
Iz svojega gnijezda na hrastu ljutiku čuo ga slavuj i izvirio između lišća i čudio se.
– Nema crvene ruže u svem mojem vrtu! – uzvikivao i krasne mu se oči napunile suzama.
– Ah, do kakvih sitnica stoji sreća! Pročitao sam sve što su napisali mudraci i znam
filozofiji sve tajne, ali mi je život bijedan jer mi nedostaje crvena ruža.
– Evo napokon vjerna ljubavnika – reče slavuj. – Noć po noć pjevao sam o njemu,
iako ga nisam znao: noć po noć pričao sam njegovu zgodu zvijezdama, a sada ga vidim.
– Sutra uvečer priređuje vladar ples – mrmljao je mladi student – a moja će ljubav biti
na plesu. Ako joj donesem crvenu ružu, plesat će sa mnom sve do jutra. Ako joj donesem
crvenu ružu, držat ću je u zagrljaju i ona će mi nasloniti glavu na rame, i stezat ću ruku
njezinu u svojoj. Ali nema crvene ruže u mojem vrtu, pa ću sjediti sam a ona će proći mimo
mene. Neće ni mariti za mene i srce će mi pući.
– To je zaista pravi ljubavnik – reče slavuj. – O čemu ja pjevam, to on trpi: što je meni
radost, njemu je jad. Ljubav je zaista divota. Vrednija je od smaragda i skupocjenija od
finih opala. Biser i mogranj ne mogu je kupiti niti se prodaje na tržištu. Ne stječu je trgovci
niti se može zamijeniti na vagi za zlato.
– Zašto on plače? – zapita mali zeleni gušter kad je protrčao kraj njega, a rep napeo
uvis.
– Plače zbog crvene ruže – reče slavuj.
– Zbog crvene ruže! – jako je smiješno!
A mali gušterčić, koji je bio cinik, nasmije se na sav glas.
Ali slavuj je razumio tajnu studentova jada te je šuteći sjedio na hrastu i promišljao o
tajnoj ljubavi.
Odjednom on raširi smeđa krila za let i ustrijemi se u zrak. Proleti gajem kao sjena proleti vrtom.
Usred vrta stajala je krasna ruža pa kad ju je slavuj spazio, poleti k njoj i spusti joj
se na grančicu.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali
ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže bijele – odgovori ona – bijele kao pjena morska i bjelje nego snijeg na
planini. Ali otiđi mojoj sestri koja se plete oko staroga sunčanika i možda će ti ona dati što
ti želiš.
Odleti slavuj k ruži što se plete oko staroga sunčanika.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže žute – odgovori ona – žute kao kosa morske vile što sjedi na jantarovu
prijestolju i žuće nego sunovrat što cvate na livadi dok je kosac ne pokosi. Ali otiđi mojoj
sestri koja raste pod studentovim prozorom i možda će ti ona dati što želiš.
Odleti slavuj k ruži što raste pod studentovim prozorom.
– Daj mi crvenu ružu – dovikne joj – a ja ću ti otpjevati svoju najslađu pjesmu. Ali
ruža odmahne glavom.
– Moje su ruže crvene – odgovori ona – crvene kao golubove noge i crvenije nego
silni koralj što se vije po oceanskoj spilji. Ali zima je sledila moje žile, mraz je oprljio moje
pupoljke, bura je slomila moje grančice i ja neću imati ruža cijele ove godine.
– Samo jednu jedinu crvenu ružu želim ja – uzvikne slavuj – jednu jedinu crvenu ružu!
Zar nema nikakav način kako bih je dobio?
– Ima način – odgovori ruža – ali je tako strahovit te se ne usuđujem da ti ga kažem.
– Reci mi – reče slavuj – ja se ne plašim.
– Ako želiš crvenu ružu – reče ruža – moraš je stvoriti pjesmom po mjesečini i obojiti
je krvlju iz svojega srca. Moraš prsa nabosti na trn i pjevati mi. Cijele cjelcate noći moraš
mi pjevati, a trn ti se mora zabadati u srce, tvoja živa krv mora teći u moje žile da postane
mojom.
– Smrt je velika cijena za crvenu ružu – reče slavuj – a život je svakomu jako drag.
Radost je sjediti u zelenoj šumi, motriti Sunce u zlatnim kolima i gledati Mjesec u bisernim
kolima. Sladak je glogov miris, slatki su zvončići što se kriju u dolini i crnica što cvate na
brijegu. Ali ljubav je bolja nego život, a što je ptičje srce prema ljudskome srcu?
Raskrilio on smeđa svoja krila za let i uzvio se u zrak. Preletio vrtom kao sjena i kao
sjena projurio gajem.
Mladi je student još ležao u travi gdje ga je slavuj ostavio i još mu se nisu bile osušile
suze u krasnim očima.
– Veseli se – dovikne mu slavuj – veseli se, dobit ćeš svoju crvenu ružu. Stvorit ću je
pjesmom na mjesečini i obojit ću je krvlju iz srca svojega. Za uzvrat tražim jedino da budeš
vjeran ljubavnik jer ljubav je mudrija od filozofije, koliko god bila filozofija mudra, i
moćnija od vlasti, koliko god vlast bila moćna. Krilima joj je boja kao plamen, a plamene je
boje tijelo njeno. Usne su joj slatke kao med, a dah joj je kao tamjan.
Student pogleda iz trave i oslušne, ali nije razumio što mu slavuj veli jer je znao jedino
ono što piše u knjigama.
No hrast je razumio i rastužio se jer je jako volio maloga slavuja koji je sagradio
gnijezdo u njegovim granama.
– Otpjevaj mi posljednju pjesmu – šapne mu – ostat ću sam samcat kad tebe ne bude.
Tako je slavuj otpjevao hrastu pjesmu i glas mu je bio kao voda što klokoće iz srebrna
vrča.
Kad je on otpjevao pjesmu svoju, ustane student i izvadi iz džepa bilježnicu i olovku.
– On ima formu – govorio je sam sebi, odlazeći gajem – to mu se ne može poreći, ali
ima li čuvstva? Čini mi se da nema. Zaista je poput većine umjetnika; sasvim je stil, a nema
nikakve iskrenosti. Ne bi se žrtvovao za druge. Misli jedino na glazbu, a svak zna da su
umjetnosti sebične. Ali mora se priznati da ima u glasu nekih krasnih zvukova. Žalost je što
ti zvuci ne kazuju ništa i nisu od nikakve praktične koristi.
I ode u svoju sobu, legne na svoj slamnati krevetac i stane misliti o ljubavi; a nakon
časka zaspi.
A kad je Mjesec zasjao na nebu, odleti slavuj k ruži i nabode prsa na trn. Cijele
cjelcate noći pjevao je grudi nabodenih na trn, a hladni kristalni Mjesec nagnuo se i slušao.
Cijele je noći pjevao slavuj, a trn mu se zabadao sve dublje i dublje u grudi i živa mu je krv
istjecala.
Pjevao je najprije kako se ljubav rodi u srcu mladića i djevojke. A navrh ruže
procvjetala je divna ruža, latica za laticom redala se kao što se pjesma redala za pjesmom.
Bila je isprva blijeda kao magla nad rijekom, blijeda kao prvo jutro i srebrna poput krila
zorinih. Kao sjena nizina u srebrnu zrcalu, kao sjena ružina u ribnjaku, takva je bila ruža što
je procvala na najvišoj grančici.
Ali ružino stablo dovikne slavuju neka se jače pritisne uz trn. – Pritisni jače, mali
slavuju – doviknulo mu ružino stablo – jer će svanuti dan dok još nije dokončana ruža.
Slavuj pritisne jače uz trn, a sve glasnije i glasnije orila mu je pjesma jer je pjevao
kako se rađa strast u duši muškarčevoj i djevojčinoj.
A nježna rumen sunula u ružine latice, kao rumen na mladoženjinu licu kad nevjesti
poljubi usta. Ali trn se još nije bio zabo u srce i ružino je srce bilo još bijelo jer jedino krv iz
slavujeva srca može zacrveniti ružino srce.
A stablo dovikne slavuju neka pritisne jače na trn. – Pritisni jače, mali slavuju –
doviknulo mu stablo – jer će svanuti dan prije no što je dokončana ruža.
Pritisnuo slavuj jače na trn i trn mu dopro do srca i ljuta ga bol probola. Gorka je,
gorka bila bol, a sve uznositija i uznositija bila je njegova pjesma jer je pjevao o ljubavi što
se usavršuje u srcu, što ne umire u grobu.
A divna se ruža zarumenila kao rumen na istočnom nebu. Crvenio se rub laticama, a
kao rubin crvenjelo se srce.
Ali slavuju je sve slabio glas i krilašca mu lepršala, a oči se zamaglile. Pjesma mu je
slabila te slabila i on je osjećao da mu nešto guši grlo.
A zatim ispjeva posljednji pjev. Bijeli ga je Mjesec čuo te zaboravio na svanuće i
zastao na nebu.
Crvena ga je ruža čula, sva zadrhtala od zanosa i rastvorila latice hladnomu
jutarnjemu vjetriću. Jeka ga je odnijela u svoju purpurnu spilju u brdima i probudila ovčare
iz sna. Preletio je preko trske kraj rijeke i ona je javila moru glas.
– Gledaj, gledaj! – uzvikne ružino stablo – ruža je sada savršena – ali slavuj mu nije
odgovorio jer je ležao mrtav u visokoj travi, s trnom u srcu.
A o podne otvorio student prozor i pogledao – Divna li slučaja! – uzviknuo – evo
crvene ruže! Otkad živim, nikad nisam vidio ovakvu ružu. Tako je krasna da zacijelo ima
dugačko latinsko ime – i on se nagnuo i otrgnuo je.
Nataknuo zatim šešir i pohrlio k profesorovoj kući s ružom u ruci.
Profesorova je kći sjedila na vratima i motala na vitao modru svilu, a pseto joj ležalo
do nogu.
– Rekli ste da ćete plesati sa mnom ako vam donesem crvenu ružu – reče student. –
Evo najcrvenije ruže na svijetu. Večeras ćete je nositi kraj srca, a kad budemo plesali, pričat
će vam ona kako vas ljubim.
Ali djevojka se namršti.
– Bojim se da mi neće pristajati uz haljinu – odgovori ona – osim toga, kancelarov mi
je nećak poslao pravih dragulja, a svatko zna da su dragulji vredniji nego cvijeće.
– Kunem se doista, vi ste jako nezahvalni – reče student zlovoljan i baci ružu na cestu
gdje je pala u jarak i kola je pregazila kotačem.
– Nezahvalna! – reče djevojka. – Reći ću vam nešto, vi ste jako surovi; a napokon, tko
ste vi? Samo student. Mislim da vi nemate ni srebrne kopče na cipelama kao što ih ima
kancelarov nećak – i ona ustade i ode u kuću.
– Kako je ljubav glupa – reče student odlazeći. – Nije ni napola toliko korisna kao
logika jer ne dokazuje ništa i uvijek kazuje ono što se ne zbiva i navodi te da vjeruješ što
nije istina. Zaista je sasvim nepraktična, a kako je u naše doba glavno biti praktičan, vratit
ću se ja k filozofiji i učit ću metafiziku.
Vratio se dakle u svoju sobu, izvadio veliku prašnu knjižurinu i uzeo čitati.
