Hladna_kao_Sunce
Aktivan član
- Poruka
- 1.436
NA BREGU MARIJU - KARDUCI
Svecano na vrhu Marija stoje
cempresi u svetlom vazduhu tihom,
i nizuc se nemo poljima sivim,
gledaju Tibar,
gledaju daljinu gde se Rim cutljiv
pruza, a ko divovski pastir iznad
velikog budnog stada stremi visna
Petrova crkva.
Tocite na vrhu sjajnoga brega,
tocite, prijatelji, vino kojim
sunce treperi, smejte se, lepojke:
mrecemo sutra.
Lalage, pusti u mirisnoj sumi
netaknut lovor taj proslavljan vecno,
il ovencavsi smedje ti vlasi
nek blista manje.
Neka mi kroz stih sto zamisljen leti
dodje radostan pehar i svet mio
ruze koji, prolazan, zimu tesi
pa potom vene.
Mrecemo sutra, ko sto umrese juce
dragi nasi. Ko nezne, lake senke
iz uspomena svih i osecanja
mi nestacemo.
Mrecemo, a vecno umorna oko
sjajnog sunca okretace se zemlja,
silan ce zivot da vri svakog trena
poput iskara;
zivot kojim sumece ljubavi nove,
zivot kojim grmece bitke nove,
kad pevace se bozanstvima novim
himne buduce.
A vi, jos nerodjeni, cije ce ruke
primiti i ispustenu zublju iz nasih,
isceznucete i vi, povorke svetle,
u beskrajnosti.
Zbogom, ti majko svih misli mojih kratkih
i prolazne duse mi, zemljo! Ti koja
okretaces vecito okolo sunca
slavu i jade!
Sve dok zbijeni na polutaru uskom,
iduc za toplotom slabijom sve vise,
od bednoga roda ne ostanu samo
covek i zena,
koji uspravni nad krsevima brda,
kroz mrtve sume staklastim gledace okom
kako iznad beskonacnog leda
gasnes, o sunce.
Svecano na vrhu Marija stoje
cempresi u svetlom vazduhu tihom,
i nizuc se nemo poljima sivim,
gledaju Tibar,
gledaju daljinu gde se Rim cutljiv
pruza, a ko divovski pastir iznad
velikog budnog stada stremi visna
Petrova crkva.
Tocite na vrhu sjajnoga brega,
tocite, prijatelji, vino kojim
sunce treperi, smejte se, lepojke:
mrecemo sutra.
Lalage, pusti u mirisnoj sumi
netaknut lovor taj proslavljan vecno,
il ovencavsi smedje ti vlasi
nek blista manje.
Neka mi kroz stih sto zamisljen leti
dodje radostan pehar i svet mio
ruze koji, prolazan, zimu tesi
pa potom vene.
Mrecemo sutra, ko sto umrese juce
dragi nasi. Ko nezne, lake senke
iz uspomena svih i osecanja
mi nestacemo.
Mrecemo, a vecno umorna oko
sjajnog sunca okretace se zemlja,
silan ce zivot da vri svakog trena
poput iskara;
zivot kojim sumece ljubavi nove,
zivot kojim grmece bitke nove,
kad pevace se bozanstvima novim
himne buduce.
A vi, jos nerodjeni, cije ce ruke
primiti i ispustenu zublju iz nasih,
isceznucete i vi, povorke svetle,
u beskrajnosti.
Zbogom, ti majko svih misli mojih kratkih
i prolazne duse mi, zemljo! Ti koja
okretaces vecito okolo sunca
slavu i jade!
Sve dok zbijeni na polutaru uskom,
iduc za toplotom slabijom sve vise,
od bednoga roda ne ostanu samo
covek i zena,
koji uspravni nad krsevima brda,
kroz mrtve sume staklastim gledace okom
kako iznad beskonacnog leda
gasnes, o sunce.