Kada iza slatkorecivosti stoji namera, to je uvek namera ka potcinjavanju.
Kada je slatkorecivost nastala kao proizvod poniznosti, onda ona vodi u potcinjenost. Poniznost je samo prvi stepen potcinjenosti.
To znaci da i namerna i spontana slatkorecivost imaju koren u potcinjavanju, u oduzimanju slobode, u porobljavanju.
Naklonost je neuslovna i zdrava reakcija ljudi koji su se "pronasli". Slatkorecivost je patoloska kategorija.
Ko ne prepoznaje razliku, moze da se pronadje u prva dva reda.
Po mom mišljenju, slatkorečivost je negativna, pogotovo ako je spontana.
Namerna slatkočevost se lako provali, spoznaju se namere, dok kod spontane se teže spoznaje a odvode u neku negativu. Iskusni ljudi to znaju.
Poniznost ne zahteva obaveznu slatkorečivost, jer poniznost ukazuje na poštenje čoveka, spoznaja gde je kome mesto u određenom trenutku i vremenu.
Ako pri poniznosti se ukaže i slatkorečivost, tada se prepoznaje da neko ima zle namere.
Potcenjivanje je osobina lošeg karaktera ljudi, dok poniznost ukazuje najvišu svest onoga ko je pokazuje.
Suština je da onaj ko pokazuje poniznost nemože biti negativac, dok onaj pred kim je neko ponizan, pokaže potcenjivanje, jeste zao.
Oduzeta sloboda, porobljenost, ono jeste stanje u trenutku, a ljudi svojim stavom i ponašanjem ukazuju na pozitivan ili negativan način ko je ko, i gde pripada, koji mu je status u datom vremenu i prostoru...
