Uželjela sam te se kao malo dijete omiljene igračke, koju mu je majka sakrila jer je ispuštala one iritirajuće zvukove, pištala, umarala.
Samo, tebe niko nije sakrio. Sakrio si se.
Ti nisi igračka, ja nisam dijete, ali nedostajanje je isto.
Štaviše, ti si jedino nedostajanje koje me boli, a nisi čak ni najveće.
Ti si jedino nedostajanje koje ne želim nazad.
Koje, kao najveća oluja, razara, lomi i ruši. Šta ćeš mi?
A trebaš mi.
Ne, stani.
Treba mi da znam jesi li dobro. Jesam li ti potrebna. Misliš li na mene.
Ja znam da bi volio da nisi takav.
Znam da bi sutra, kad bi imao hrabrosti.
A fali ti.
Što si skoro savršen?
Ja bih voljela da nisi skoro, nego potpuno, ja te onda ne bih ni pogledala.
A ne bi ni ti mene.
Ne bismo se tražili, igrali žmurke, sakrivali, nalazili, bježali, pa sve ukrug.
Ne bismo se voljeli i boljeli.
Jesam li ti rekla da mi nedostaješ al da te ne želim natrag?
Samo, tebe niko nije sakrio. Sakrio si se.
Ti nisi igračka, ja nisam dijete, ali nedostajanje je isto.
Štaviše, ti si jedino nedostajanje koje me boli, a nisi čak ni najveće.
Ti si jedino nedostajanje koje ne želim nazad.
Koje, kao najveća oluja, razara, lomi i ruši. Šta ćeš mi?
A trebaš mi.
Ne, stani.
Treba mi da znam jesi li dobro. Jesam li ti potrebna. Misliš li na mene.
Ja znam da bi volio da nisi takav.
Znam da bi sutra, kad bi imao hrabrosti.
A fali ti.
Što si skoro savršen?
Ja bih voljela da nisi skoro, nego potpuno, ja te onda ne bih ni pogledala.
A ne bi ni ti mene.
Ne bismo se tražili, igrali žmurke, sakrivali, nalazili, bježali, pa sve ukrug.
Ne bismo se voljeli i boljeli.
Jesam li ti rekla da mi nedostaješ al da te ne želim natrag?