
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
SKITULJCI
Da... jesmo dva skituljka na ledini
dva kamička....dva oblutka
ma mi jesmo ta dva lutka
što im konce neko vuče
sudba....šta li.....usud....život
al' smo lepa dva lutkana
nasmejana, razigrana
kao grane rascvetane
na laganom proleć vetru
što se eto ipak sretnu
makar samo da u dušu
osmeh jedno drugom metnu.
Vala jesmo dva skituljka
dva oblutka i dva lutka
osmeh pticom nazivamo
duše pesmom sazivamo.
*****
Duše kada stihom rode
Voćke jesu blagorodne
Kad skinemo veo dana
Il’ kad veo u stih stane
Da olakša bar te dane
Da nam na tren eto svane.
I lutkani i lutkice
Kao nisku reči nižu
Misli stižu i prestižu.
Nek se rode stih i rime
Samo da su reči fine
Reči fine od miline
Da preskaču život dine.


PS Pesničarenje kod Tol na blogu „Ako te ikada sretnem“ 31.03.2011.
Posvećeno svim piscima na blogu.....živi bili mi svi