"Kad ove godine pada drugi Hristov dolazak?", pitao je Rastudije.
"Šta ja znam, negde krajem septembra, oko vjetnamske nove godine - Tet.", odgovorio sam.
"Samo me strah da i ove godine ne pogreše datum, ovi Adventisti. Ne bih izdržao još jednu godinu bez Isusovog izravnog uvida u moje psihološke muke."
"Vjetnamci nikada ne slave tu svoju novu godinu - Tet - nego je koriste za ofanzivna delovanja, u ratu, poslu - vjetnamska privreda vrlo je konjukturna - i ljubavi."
"A, koliko se sećam, ni pretprošle godine nije se pojavio, i zapravo..."
"I zapravo se uopšte još nije pojavio drugi put - ni jedanput - zato i govorimo o datumu drugog Hristov dolaska, a ne trećeg, četvrtog, sto dvadesetog, zar ne? Vjetnamci nemaju takvih problema, oni, kad slave svoju novu godinu - Tet..."
"Lažeš, Azarije! Ja sam ga lično video pre desetak godina u Budvi. Klečao je na rivi i spašavao dete koje se zaplelo u onu smokvu što se nadvija nad more. Video sam ga!"
"I, je li ga spasio?"
"Ne znam, društvo me odvuklo na drugu stranu; bila je uzbudljiva letnja noć..."
"U Vjetnamu nemaju takvih problema. Tamo se noću izlazi samo u vreme najvećeg vjetnamskog praznika, nove godine - Tet..."
"I pevao je nabožne pesme s narodom. I jeo njeguški pršut. I oživeo moju rođaku!"
"Lažeš, Rastudije, ti nemaš rođaku, od rodbine imaš samo roditelje i posestrinu! Sam si mi pričao o tome."
"Da, pričao sam ja svašta... Ajde još malo o Vjetnamu."
"Tet."
"Tet?"
"To je jedino vredno spomena. A i ne znam ništa drugo o Vjetnamu..."
"Ja sam čuo da Vjetnamci pevaju u govoru."
"Da, kao i Hrist. Što si ono rekao da je pevao? Radujte se narodi..."
"Eeee, gdje je bio Hrist kad je Đap jurišao na Dien Bien Fu..."
"Na Nebu, koliko ja znam, zar ne?"
Uto se pojavi konobar.
"Izvolite."
"Ja ću makijato."
"Ja kafu s mlekom."
"Žao mi je, morat ću vas zamoliti da napustite lokal: sistem je pao."
Pogledasmo uvis, noćno nebo opet je cvetalo. Ilegalni vatrometi u nekoliko su sekundi prekrili područje od Velikog Medveda do...
"Hej!", poviče Rastudije, "Kakva je ona gnojno crvena zvezda južno od Južnog Krsta?"
"*******", rekoh, "Još jedna njihova podvala. Ima pravo čovek: sistem je pao. Idemo."
Dok smo hodali praznim ulicama – varavi kresovi noćnoga neba palili su sporadične lokve, tu i tamo protrčala bi jedva vidljiva sena, svi su se već zabarikadirali u podrumima i veš kuhinjama, sirene botaničke pomoći zavijale su svom svojom kreštavom pentatonikom - zapitah Rastudija:
"A kakve su to psihološke muke radi kojih Isusa čekaš?"
"Ma ništa nije, domaći problemi, rođeni sin me ucenjuje da će progovoriti o mojoj fašističkoj prošlosti."
"Pa ti nemaš fašističku prošlost!"
"Više ni sam nisam siguran, ova vremena..."
Rastali smo se na istom uglu kao i svaki put.
"Barem da smo kafu popili...", rekoh.
"Biće još kafa, biće i piva i sistema i svega... Živeo!"
.
