- Poruka
- 131.170
Sintaksa proučava pravila koja određuju kako se reči kombinuju u rečenice u datom jeziku. Prema alternativnoj definiciji (koja izbegava pojam „reči") sintaksa je proučavanje uzajamnih odnosa među elementima rečenične strukture, kao i pravila koja određuju nizanje rečenica u sledovima. U takvom smislu može se onda govoriti o „sintaksi reči“. U generativnoj lingvistici sintaksička komponenta je jedan od tri glavna organizaciona odeljka gramatika (druga dva su fonološka i semantička komponenta) koja sadrži pravila za generisanje sintaksičkih struktura, npr. pravila frazne strukture, transformaciona pravila. Priroda sintaksičkih pravila u sklopu ove komponente varira između raznih gramatičkih teorija.
Istorijat
Radovi na gramatici su se pisali dosta pre nego što se pojavila moderna sintaksa; Paninijevo delo Ashtadhyayi često se navodi kao primer predmodernog rada koji se približava prefinjenosti moderne sintaksičke teorije. Dionizije Tračanin (2. vek p. n. e.), gramatičar aleksandrijske škole, dao je poznatu definiciju rečenice: spoj reči koji izražava završenu misao. Apolonije Diskol (2. vek p. n. e.), takođe vredan gramatičar aleksandrijske škole, jedan je od prvih gramatičara u svetu koji se počeo ozbiljnije interesovati za sintaksičku problematiku. On je prvi postavio određene okvire sintaksičkom proučavanju tako što je tvrdio da sintaksa treba da se bavi pravilima povezivanja reči u rečenici. Vekovima je rad na sintaksi bio dominantan okvirom poznatim kao Grammaire generale, koga je izložio Antoan Arno, 1660. godine, u knizi istog naziva. Ovaj sistem imao je kao svoju osnovnu premisu pretpostavku da je jezik direktan odraz misaonih procesa.
U XIX veku sa razvojem istorijsko-komparativne lingvistike, lingvisti su počeli da shvataju pravu raznolikost ljudskog jezika i da ispituju osnovne pretpostavke o vezi jezika i logika.
Sve do XX veka sintaksa je bila dosta zapostavljena u poređenju sa fonologijom i morfologijom. Slabo napredovanje sintaksičkih studija bilo je uslovljeno metodološkim nedostacima. Sintaksičkim pojavama prilazilo se isključivo sa značenjske strane, uz primenu subjektivnih kriterija u analizi, što je uslovilo nedostatak naučne preciznosti. Tridesetih godina XX veka dolazi do prvih ozbiljnih novina u sintaksi. Tada su se, na primer, pročule ideje lingviste Ota Jespersena, koji je o sintaksičkim konstrukcijama izneo niz originalnih zapažanja, koja su stimulativno delovala na razvoj sintaksičkog metoda kako u Evropi, tako i u Americi. U to vreme, proširuje se i oblast sintaksičkih studija. Korak napred u razvoju sintakse postignut je kada je primenjen strukturalni metod. U Evropi je strukturalizam delovao pozitivno na razvoj sintaksičkih ispitivanja.
Jedan od najvećih događaja u razvoju lingvistike je zasnivanje generativne gramatike krajem pedesetih godina XX veka. Pošto je generativni metod prvo uveden u domen sintakse, tokom šezdesetih godina sintaksa je bila obrađivana intenzivnije od drugih jezičkih oblasti. Cilj generativne gramatike je utvrđivanje pravila po kojima se stvaraju rečenice. Tvorac generativne gramatike je Noam Čomski. Generativnu gramatiku mnogi nazivaju transformacionom gramatikom. Početkom sedamdesetih godina XX veka sintaksičke studije su počele da se udružuju sa semantičkim.
Vikipedija
Istorijat
Radovi na gramatici su se pisali dosta pre nego što se pojavila moderna sintaksa; Paninijevo delo Ashtadhyayi često se navodi kao primer predmodernog rada koji se približava prefinjenosti moderne sintaksičke teorije. Dionizije Tračanin (2. vek p. n. e.), gramatičar aleksandrijske škole, dao je poznatu definiciju rečenice: spoj reči koji izražava završenu misao. Apolonije Diskol (2. vek p. n. e.), takođe vredan gramatičar aleksandrijske škole, jedan je od prvih gramatičara u svetu koji se počeo ozbiljnije interesovati za sintaksičku problematiku. On je prvi postavio određene okvire sintaksičkom proučavanju tako što je tvrdio da sintaksa treba da se bavi pravilima povezivanja reči u rečenici. Vekovima je rad na sintaksi bio dominantan okvirom poznatim kao Grammaire generale, koga je izložio Antoan Arno, 1660. godine, u knizi istog naziva. Ovaj sistem imao je kao svoju osnovnu premisu pretpostavku da je jezik direktan odraz misaonih procesa.
U XIX veku sa razvojem istorijsko-komparativne lingvistike, lingvisti su počeli da shvataju pravu raznolikost ljudskog jezika i da ispituju osnovne pretpostavke o vezi jezika i logika.
Sve do XX veka sintaksa je bila dosta zapostavljena u poređenju sa fonologijom i morfologijom. Slabo napredovanje sintaksičkih studija bilo je uslovljeno metodološkim nedostacima. Sintaksičkim pojavama prilazilo se isključivo sa značenjske strane, uz primenu subjektivnih kriterija u analizi, što je uslovilo nedostatak naučne preciznosti. Tridesetih godina XX veka dolazi do prvih ozbiljnih novina u sintaksi. Tada su se, na primer, pročule ideje lingviste Ota Jespersena, koji je o sintaksičkim konstrukcijama izneo niz originalnih zapažanja, koja su stimulativno delovala na razvoj sintaksičkog metoda kako u Evropi, tako i u Americi. U to vreme, proširuje se i oblast sintaksičkih studija. Korak napred u razvoju sintakse postignut je kada je primenjen strukturalni metod. U Evropi je strukturalizam delovao pozitivno na razvoj sintaksičkih ispitivanja.
Jedan od najvećih događaja u razvoju lingvistike je zasnivanje generativne gramatike krajem pedesetih godina XX veka. Pošto je generativni metod prvo uveden u domen sintakse, tokom šezdesetih godina sintaksa je bila obrađivana intenzivnije od drugih jezičkih oblasti. Cilj generativne gramatike je utvrđivanje pravila po kojima se stvaraju rečenice. Tvorac generativne gramatike je Noam Čomski. Generativnu gramatiku mnogi nazivaju transformacionom gramatikom. Početkom sedamdesetih godina XX veka sintaksičke studije su počele da se udružuju sa semantičkim.
Vikipedija