LJudska individua, ovaplotivši se u zemaljskoj realnosti, dospeva u režim otuđenog
postojanja, u kome su istinske ontološke proporcije između subjekta i objekta, unutarnjeg i
spoljašnjeg, stvarnog i iluzornog, jedinstvenog i mnoštvenog – izokrenute. Manifestacionistička
doktrina smatra ovo posledicom “maje” – posebne univerzalne kosmičke sile, koja nabacuje na
realnost iskrivljujuću koprenu, zahvaljujući kojoj se istinska priroda stvari i bića zasenjuje.
Hrišćanska tradicija to naziva posledicom “istočnog greha” ili stanjem “palog Adama”. Pojedinac
koji se nalazi u ovakvom stanju boravi u zgusnutom nekontiuniranom svetu, opsednut je strastima i
bujicom otuđenog razmišljanja, potčinjen je spoljašnjim fatalnim zakonima socijalne, duševne i
fizičke ograničenosti. Nije važno da li se ovo smatra “erom zakona”, kao u kreacionističkim
religijama, ili mračnom epohom carstvovanja nad svetom “mračne boginje”, kao u Kali-Jugi Indijaca
– suština otuđenja ostaje ista.
Stanje individualnog ljudskog bića koje boravi u režimu otuđenja od sopstvene suštine i
punoće kosmičkih mogućnosti (kako na duševnom, tako i na duhovnom planu) i koje se nalazi na
periferiji, neodređeno daleko od centra, može imati tri fundamentalne egzistencijalne perspektive:
1. Prva se sastoji u tome da individua potpuno odbija pokušaje usmerene na promenu
svog unutrašnjeg kvaliteta i dobrovoljno postaje objekat smutnih strasti, psihičkih zanosa i bujice
sopstvene decentrirane svesti. Ovaj nivo može se nazvati “profanim”, i bez obzira na prividnu
prirodnost ovakvog izbora on je do danas ostao dovoljno retka pojava u poređenju sa drugim
orijentacijama.
2. Druga perspektiva je egzoterijska i pretpostavlja da se individua u svome postojanju
rukovodi nekim spoljašnjim etičkim, racionalnim i socijalnim normama, koje prihvata kao
orijentaciju na “dobrobit”. U ovom slučaju osnovni kvalitet individue se ne menja, isto kao i
njeni bazični egzistencijalni i ontološki parametri, ali njeno postojanje dobija određenu
centriranost i osmišljenost, pri čemu pol ka kome čovek stremi uvek ostaje spolja u odnosu na
njega. Ovo se, zapravo, zove i spoljašnja strana tradicije, koja ima zadatak da uključi ljude u
duhovno i posebno organizovano postojanje, ali ne kao punovredne i svesne subjekte, nego kao
polusvesne objekte, čije se potpuno duhovno buđenje nesumnjivo odlaže na neodređeno dugi
rok.
3. Treća perspektiva je upravo inicijacija, posvećivanje. To je proces koji na radikalan i
trenutni način menja sam status individualnog bića, izvodi ga ispod jarma otuđene fatalne
uslovljenosti, uzdiže ga ka radikalno drugačijem stanju, neuporedivom sa prebivanjem u palom
svetu. Inicijacija zahteva od čoveka neverovatne napore usmerene protiv bujice fatuma, u koju
on zaranja u trenutku rođenja, protiv celokupnog “prirodnog” toka događaja, protiv same
fundamentalne logike spoljašnjeg i unutarnjeg sveta. Ponekad inicijaciju odbija i sam spoljašnji
“zakon”, egzoterizam, jer je izvorno orijentisan na neradikalnost, “evolucionizam”, postepenost
u poboljšanju kvaliteta realnog postojanja. Iako za haotične i duhovno oštećene pojedince sam
religiozni zakon može biti spasonosan i pozitivan, počev od nekog trenutka i on sam postaje
prepreka za duhovnu realizaciju nekih izuzetnih bića, ograničavajući ih na putu ka centru
kosmosa i iza njegovih granica.
postojanja, u kome su istinske ontološke proporcije između subjekta i objekta, unutarnjeg i
spoljašnjeg, stvarnog i iluzornog, jedinstvenog i mnoštvenog – izokrenute. Manifestacionistička
doktrina smatra ovo posledicom “maje” – posebne univerzalne kosmičke sile, koja nabacuje na
realnost iskrivljujuću koprenu, zahvaljujući kojoj se istinska priroda stvari i bića zasenjuje.
Hrišćanska tradicija to naziva posledicom “istočnog greha” ili stanjem “palog Adama”. Pojedinac
koji se nalazi u ovakvom stanju boravi u zgusnutom nekontiuniranom svetu, opsednut je strastima i
bujicom otuđenog razmišljanja, potčinjen je spoljašnjim fatalnim zakonima socijalne, duševne i
fizičke ograničenosti. Nije važno da li se ovo smatra “erom zakona”, kao u kreacionističkim
religijama, ili mračnom epohom carstvovanja nad svetom “mračne boginje”, kao u Kali-Jugi Indijaca
– suština otuđenja ostaje ista.
Stanje individualnog ljudskog bića koje boravi u režimu otuđenja od sopstvene suštine i
punoće kosmičkih mogućnosti (kako na duševnom, tako i na duhovnom planu) i koje se nalazi na
periferiji, neodređeno daleko od centra, može imati tri fundamentalne egzistencijalne perspektive:
1. Prva se sastoji u tome da individua potpuno odbija pokušaje usmerene na promenu
svog unutrašnjeg kvaliteta i dobrovoljno postaje objekat smutnih strasti, psihičkih zanosa i bujice
sopstvene decentrirane svesti. Ovaj nivo može se nazvati “profanim”, i bez obzira na prividnu
prirodnost ovakvog izbora on je do danas ostao dovoljno retka pojava u poređenju sa drugim
orijentacijama.
2. Druga perspektiva je egzoterijska i pretpostavlja da se individua u svome postojanju
rukovodi nekim spoljašnjim etičkim, racionalnim i socijalnim normama, koje prihvata kao
orijentaciju na “dobrobit”. U ovom slučaju osnovni kvalitet individue se ne menja, isto kao i
njeni bazični egzistencijalni i ontološki parametri, ali njeno postojanje dobija određenu
centriranost i osmišljenost, pri čemu pol ka kome čovek stremi uvek ostaje spolja u odnosu na
njega. Ovo se, zapravo, zove i spoljašnja strana tradicije, koja ima zadatak da uključi ljude u
duhovno i posebno organizovano postojanje, ali ne kao punovredne i svesne subjekte, nego kao
polusvesne objekte, čije se potpuno duhovno buđenje nesumnjivo odlaže na neodređeno dugi
rok.
3. Treća perspektiva je upravo inicijacija, posvećivanje. To je proces koji na radikalan i
trenutni način menja sam status individualnog bića, izvodi ga ispod jarma otuđene fatalne
uslovljenosti, uzdiže ga ka radikalno drugačijem stanju, neuporedivom sa prebivanjem u palom
svetu. Inicijacija zahteva od čoveka neverovatne napore usmerene protiv bujice fatuma, u koju
on zaranja u trenutku rođenja, protiv celokupnog “prirodnog” toka događaja, protiv same
fundamentalne logike spoljašnjeg i unutarnjeg sveta. Ponekad inicijaciju odbija i sam spoljašnji
“zakon”, egzoterizam, jer je izvorno orijentisan na neradikalnost, “evolucionizam”, postepenost
u poboljšanju kvaliteta realnog postojanja. Iako za haotične i duhovno oštećene pojedince sam
religiozni zakon može biti spasonosan i pozitivan, počev od nekog trenutka i on sam postaje
prepreka za duhovnu realizaciju nekih izuzetnih bića, ograničavajući ih na putu ka centru
kosmosa i iza njegovih granica.