Sima Milutinović Sarajlija

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
388.637
Sima Milutinović Sarajlija..jpg


Sima Milutinović Sarajlija (Sarajevo 3.8. 1791. — Beograd 30.12. 1847), srpski pesnik, Njegošev učitelj. U društvu beogradskih književnih ljudi u početku druge polovine XIX veka Sima je bio pretpostavljan Gunduliću dok je Gete o njemu napisao dve stranice pohvala.

Bio je peteča je romantizma na ovim prostorima. Bio je sekretar crnogorskog vladike Petra l i učitelj i mentor Petra Petrovića Njegoša na koga je izvršio ogroman uticaj. Pisao je pesme, epove, drame i istorijska dela. Opisivao je događaje iz Prvog i Drugog srbskog ustanka u Homerovom stilu ("Serbijanka", "Trojesestarstvo" i "Trojebratstvo"). Posebnu vrednost ima njegova zbirka pesama "Pjevanija crnogorska i hercegovačka", kao i "Istorija Srbije" i "Istorija Crne Gore". Najznačajnija dramska dela su mu: "Tragedija Obilić", "Istorija Srbije od početka 1813. do kraja 1815." i "Dika crnogorska".

Sarajlija je po Evropi sretao znamenite ljude i pesnike, a zna se da se u Nemačkoj upoznao sa Krugom, Gerhardom, Jakovom Grimom, Ulandom, čak i sa Geteom. I Gete, osetivši da se pojavljuje jedna drukčija književnost i jedan zaboravljen narod napisao je čitave dve stranice pohvala Simi Milutinoviću-Sarajliji, malom pesniku iz velike narodne poezije i ne manje bune. A to znači mnogo: Sarajlija kao Njegošev učitelj okreće mu pogled i u svetsku poeziju i svetsku misao.

Umro je u Beogradu. Sahranjen je na groblju kod današnje Crkve svetog Marka, grob mu je bio brzo zaboravljen. Mnogo godina kasnije na osnovu nekih skica i položaja njegovog groba u odnosu na Vozarovićev koji je imao nadgrobni spomenik do 1927. kada je staro beogradsko groblje prekopano, pronađeno je telo Sime Milutinovića i položeno u porodičnu grobnicu Milutinovića na Novom groblju. Njegove kosti su nedvosmisleno raspoznate na osnovu telesnih osobenosti (visina, oblik donje vilice) ali i predmeta koji su uz njegovo telo bili položeni (ikona svetog Srđa koju je doneo iz Moskve i koja mu je po njegovoj želji metnuta na grudi). Njegov sin je Dragutin Dragiša Milutinović, inženjer, arhitekt i istoričar srpske umetnosti.

Delo Sime Milutinovića Sarajlije bilo je od velikog uticaja na srpsku književnost 19. veka. Smatra se da je on probudio pesnika u Njegošu, rodoljuba i pisca u Jakovu Ignjatoviću, i da su njegov put sledili Jovan Ilić, Đorđe Marković Koder, Jovan Subotić i mnogi drugi srpski pisci - sve do Laze Kostića.

Sima_Milutinovic_Sarajlija.jpg
 
MILO ROPSTVO
(ZEMNI RAJ)

Živi oganj tugu moju raspali,
Glas iz mene kukavice izmami,
Dosadašnju m’ k slavi volju ugasi:
Danica mi veće srcu ne sjaje,
Ne pjeva mi rajski slavuj dušici.
Javor grane neka širi kome zna
Mjesta meni ni pod njime ne ima,
A kamo li uvrh bora zelena.

Lastavica, slavi-tica, drugoga
Neka djela pjesmom javlja svijetu,
Nek se glava drugog diči zvjezdicam’,
Grdna smrca nek se kiti kime će:
Moje prsi zauzeo Koledo,
Smjeđu kosu raspaunô Vinko mi,
Ljubica mi draži krvcu ispila,
Roba sebi zadobila vječnoga.

Junačke mi ostrigla je brkove:
Njoj ti živim, njoj ću mrijet sobom svim
Talog vinka biti će mi pokrovom,
Štirkinje li bela dojka uzglavak
Raj našavši, što će meni para-raj?
Ah!

Rujno vince i ljubavna strelico,
Vami s’ jedva svjetske brige izbavi,
Vaša radost mnome pjeva mahnito.
Još me samo ovjenčite očicam’
To je slava nemarnome za bolje:
Kad lastarom loza svojim uvehne,
Odmah slava poklonika iščezne:
Što li će mi, kad me veće nestane.
 
LJUBAV JE ŽIVOT

Sladak ti je i šećer,
Još je slađi mili život,
Najslađa l’ je vjerna ljubav,
Najmilij’ su njeni časi.

Rajski dnevi njom nam sjaju,
Mladost našu, v’jeka cvijet,
Premiris’ma začinja nam:
Bez nje, slatke, život bljutak.

Poluživ je bez nje smrtni,
Srce naše sjem nje kami,
Samo l’ krvcom prosto kreće,
Kano vjetar vitim borom:

Nejma sile ni miline,
Nejma misli niti volje,
Što se nađu u zenicam’
Il’ na licu mile svoje!

Mladu biti a ne ljubit,
Bolje nam se ne porodit.
Solomona mudrosti nam
Ljubve silom podaju se.

Nit’ se igda draže plače
Za mlijekom mile majke,
Neg’ se pjeva na kriocu
Milokrvne ljubovnice.

Slađa l’ rána ni nebesna,
Nego milost belih dojki,
Neg’ li budna uspavljivat.
Ljubimo se dok smo mladi,

Spominj’mo se u starosti
Da smo i mi uživali
Bogom dani pravi život!
Tad se u grob rado leže.

Vječna radost, višnji život,
Sva l’ anđelska čekaju nas,
Mloge oči i krioca.
Pored Boga spodoblja se

Ali ciglo prȁvo zvani
Mladih šćeri i sinova,
Sveta izvor, mili otac,
Radosti li činilica…

1817.
 

Back
Top