- Poruka
- 395.250
Sedam smrtnih grehova predstavlja jednu od najvažnijih okosnica hrišćanskog učenja i hrišćanske teologije. Međutim, najinteresantnija stvar u vezi sa svim tim jeste da se takva lista od sedam grehova koji vode u smrt, kao takva ne može naći u Bibliji. Prvi ih je kodifikovao monah Evagrije Pontijski, i to u vremenskom periodu udaljenom tri stotine godina posle Hristove smrti. Preciznije, on je napravio listu od osam „strašnih iskušenja ljudske duše“, koju je kasnije 590. godine papa Grigorije Veliki suzio na sedam i proglasio „smrtnim“. Prema hrišćanskom shvatanju: blud, zavidnost, proždrljivost, lenjost, pohlepa, gnev i ponos su grehovi koji se mogu počiniti svesno i nesvesno. U narednih 1400 godina, ova lista od „sedam smrtnih grehova“ biće veoma bitna determinanta hrišćanske teologije, istorije, razvoja društva, pa i naše sadašnjice. Prema učenju katoličke crkve, sedam smrtnih grehova nisu izolovani od bilo kojeg drugog greha koji nije „smrtni“. Međutim, sedam smrtnih grehova jesu izvorište, mesto iz kojeg polaze svi drugi grehovi i poroci. Početkom 14. veka ideja o „sedam smrtnih grehova“ bila je veoma inspirativna ideja među umetnicima koji su doprineli da se to shvatanje ukoreni u svesti među katolicima širom sveta. Iz tog perioda datira i mnemotehnički akronim: „SALIGIA“ reč koja je nastala tako što je uzeto početno slovo svake od sedam imenica na latinskom kojima se označava jedan od grehova: superbia (ponos), avaritia (pohlepa), luxuria (bludnost, požuda), invidia (zavist), gula (proždrljivost), ira (ljutnja, bes), acedia (lenjost).