ZNAM DA BOL NE CUJE, ALI OD MENE
NE BI BILO SRECNIJEG COVJEKA
NA KUGLI ZEMALJSKOJ DA SE TO NIJE DESILO.
OSTAJE MI PRAVO NA KAJANJE
Žarko Lausevic(30) je u subotu 30. oktobra otputovao u Budimpestu. A onda dalje, daleko...I pre nego ce otici, jedan od najboljih jugoslovenskih glumaca poverio se NIN-u.
„Nisam izgovorio svoju zavrsnu rec na ovom posljednjem sudjenju. A hteo sam ponovo da kazem tim unesrecenim porodicama da shvate, ako mogu, koliko sam svestan zla koje sam im naneo, tragedije koju su doziveli i koju prezivljavaju. Ali, sve moje reci, svi napori drugih ljudi i samog suda, ostajali su bez razumevanja i prihvatanja. Znam da bol ne cuje, ali od mene ne bi bilo srecnijeg coveka na kugli zemaljskoj da se to nije desilo, da sam mogao drugacije. Da sam mogao da pucam u noge,da sam mogao da ne pucam uopste. Ali nisam umeo, ni smeo. Da jesam, koliko bi mi laksa zora bila. Odlucio sam da se sklonim, da ustupim vremenu prolaz,ako ce to nesto znaciti nesrecnicima koji su ostali bez svoje dece. Dosao sam da ispostujem odluku suda i doci cu opet, ma gde bio.Tragedija glumackog poziva je sto svet od iskona pronalazi u njemu nesto histrionsko, lakrdijasko. I kad se glumcu dogodi ono sto se dogodilo meni, onda sve to ima drugu boju. Onda je to uradio glumac. I kad cujem tu rec bez imena i prezimena uvek osetim mucninu. Ima ona latinska poslovica koja otprilike glasi: Boze, ucini da budem nepoznat. Kako je blazena anonimnost, kako je lepo biti nepoznat. Znam da to danas cudno zvuci, jer valjda svaki glumac pocne da se bavi ovim poslom da bi bio slavan. Nikada pre 31 jula 93. nisam razmisljao o tome i nikada nisam bio u situaciji da prizeljkujem te prednosti potpuno nepoznate osobe: biti sam, ici ulicom i moci gledati druge ljude,a da ne otkrijes prepoznavanje u njihovim ocima.
Napustam li glumu? Ne znam, nema tu vise nikakve radosti. Secam se jednog casa knjizevnosti iz 76-e godine kad sam prvi put pozeleo da se bavim tim zanatom. Imao sam 16. To je zapravo bila zelja da budem neko drugi. I danas opet zelim sto nisam neko drugi. Sto nisam slikar pa da ne moram da stojim pored svoje slike. A glumac je sam slika... Ne znam, ne mislim da je nesto mnogo vazno hocu li glumiti ili namestati parket. Nece se nista dogoditi ako ne budem radio svoj posao. Umetnost ne cini svet boljim. To je najveca zabluda umetnika.
Jesam, pokusavao sam da sinu objasnim sta se dogodilo te noci. Ja nisam samo otac koji treba da mu olaksa muku sazrevanja, vec i muku koju sam mu ja natovario. I da ga molim da mi oprosti. Od ostecenih ne trazim da mi oproste. Znam da to ne mogu, jer ni ja sam sebi ne oprastam. Samo Bog to moze. Njihovo je pravo da mrze, moje pravo da se kajem sto ne mogoh drugacije.
U crkvi uvek upalim tri svece. Za oca i njih dvojicu. Ako sam gresan sto ovo rekoh, gresan sam i prema ocu.
Mora biti da smo nesto tesko zgresili sva trojica. I njih dvojica i ja pa nas je Bog tako sastavio 31.jula 93. Da njih kazni mojom rukom. Mene njihovim glavama“ -rekao je, izmedu ostalog, Radmili Stankovic u ispovesti za NIN Zarko Lausevic.
Lausevicu je, inace, na sudjenju u Podgorici 28. oktobra ove godine potvrdjena kazna od 4 godine za ubistvo Dragora Pejovica i Radovana Vucinica 31 jula 1993. u podgorickom kaficu Apple. Popularni glumac je odlezao 4 godine i 7 meseci i februara 1998. pusten je na slobodu.