He, davno čitah Kamija, pa malo Sartra. Bio u lektiri Stranac, pa me oduševio, valjda što je bio toliko drugačiji od soc-realističnih paora i revolucionara. Onda sam čitao Kugu, pa Mit o Sizifu, pa onda prešao na Sartra, ali nisam makao dalje od Mučnine, a i nju sam dovršio tek kad me bibliotekarka podsjetila da je vrijeme da vratim knjigu... E... egzistencijalisti, kako ono, Kami smatra da je za čovjeka bitno da ostane čovjek da bi se ostvario (a ne da ubije jadnog Arapina, kao Merso) - bez obzira na inherentnu apsurdnost života, a Sartr tupi o ljudskom angažmanu, angažmanu intelektualca!!! - bijesno pijeni dok žvaće barbiturate kao bombone... Kami mi je bio bliži, neki od eseja su stvarno dobri, ima onaj o samoubistvu, koliko se sjećam.
A ti, Verde, sad nabavi galoaz, mogu i one druge, žiten, ili kako već, ali obavezno bez filtera, ono starinsko pakovanje kao tabakera. Onda navuci crnu rolku i beretku, nađi tamne naočale, sjedni u kafanu i kontempliraj. Gledaj Godarov Do posljednjeg daha. Dobro bi došao i neki motor, recimo neka honda iz ranih šezdesetih, vrišteći projuri kroz grad, spoznaj smisao života dok ulećeš u makaze između kamiona i autobusa. Onda se spakuj i vozom otiđi u Kinu da se razočaraš u komunizam.
edit: Beretku dodah, kako ću da zaboravim beretku!!!