AntunTun:
e da kod mene u selu je obichaj da na sahrane zovu...ono ko na svadbu...ako te ne zovu ti ne idesh...ako te zovu nosish ponude...tj kotaricu sa pogachom i pechenim piletom...il 3kila rakije i kilo kafe...il tako neshto
Mislim stvarno glupo. Ono, daj mi Boze da neko rikne, al' ce da se klopa. Ponavljam, prezirem obicaje i robovanje njima, pogotovo kada neko uhvatimene da smara sto necu da cjelivam krst koji je zvalinjalo sesdeset baba i sto ne idem na pricest iako postim jer mi se gadi da jedem onaj lebac poslije gore pomenutih. ODvRATNo. Nasi lijepi, divni obicaji...eh. A na sahrani ne bih rekla da je opusteno kontrolisati emocije. I mislim da je to jedan cin kome treba da prisustvuje najbliza rodbina, a ostali neka salju telegrame i, ako moraju da nailaze, neka se najave. Ovdje je obicaj da se za takve stvari ne treba najaviti tj. familija pokopanog mora 40 dana biti u start poziciji za sve obicaje u svako doba dana! A i sta ima da se dolazi. Mnogo bi otmeniji obicaj bio pustiti ljude da sami tuguju, ako hoces da dodjes, dodji ako si extremno blizak i hoces da im olaksas situaciju.
Inace, to pokopavanje mi je zastrasujuce zbog pomisli da se mozda zaebu i sahrane nekoga zivog! Zato je dobra ideja o kremiranju, ali opet bez mase koja stoji i bleji u vatru.