SANTA LENKA DELLA SALUTE,
OPROSTI MOJE GREŠNE ZALUTE !
---------------------------------------------
Dobro jutro, moja Leno !
Moja anđele, draga ženo,
K` Tebi idem - ka Tebi sam kren`o -
Da l` me čekaš, srdašce maleno !?
---------------------------------------------
Kada sam, u rasklimano-škripavim, ledno-žuljajućim i kičmu-krivećim bogoslovskim skamijama prvi put pokušavao da, posle, samo Bog zna koliko puta do tada, pročitanu i napamet naučenu, osetim, doživim, pred očima upodobim i razumom uočim pravi smisao, pouku i poruku najlepše, srcem napisane, dušom prožmane, sećanjem ucakljene i suzom zalivene, ljubavne pesme, lično mislim da je to remek delo srpske lirike, Laze Kostića » Santa Maria della Salute« sve dublje sam misaono tonuo u pokušaj da odgonetnem šta je to, zapravo, prava, istinska, nezaboravna i neopisiva slast, strast i čast nezaboravne ljubavi, a naročito, to sam misaono-grčevito tražio, da razumom pokušam da nađem odgovor na ta večita pitanja, misaona vrludanja i neprestana, zagrižljiva do bola, začikivanja naše ljudske savesti koja nas tera da se na svako pitanje razumom odgovori:
1. Da li je ljubav to što nam je Laza Kostić u toj svojoj, prelepoj, milozvučnoj i grudimilujućoj, pesmi, poetski-titravo, misaono do Nebesa vozdignuto i, tugaljivo, da tugaljivije ne mož` da bude, nudio kao odgovor ?
On je svoju Lenku neizmerno zavolio, ali smatrao je da je fizički nespojivo njena mladost, poletnost i lepota i njegova vremenska bremenitost, otromelost i početak kraja života, kada su se upoznali i silno zavoleli Lenka je imalo samo 21, a on trideset i jednu godina više od nje – pune 52-e godine . Pokušava sam nekako Lazu razumeti, u meni je uvek titralo srce pesničko, da je najveći smisao ljubavi ljubljenu osobu silno usrećiti i svaku njenu želju, bezuslovno i odmah, ispuniti, a ako to nisi u fizičkoj, ili nekoj drugoj životnoj, mogućnosti onda je drugom, boljem od sebe, prepustiti i tako je silno usrećiti. Upravo to je Laza i učinuo – Lenku je 1892. godine upoznao sa Nikolom Teslom i svatovao im da sklope brak . Da, dobro ste pročitali, Lenki je sa Nikolom savetovao brak žrtvujući sebe i znajući da ako se to desi celi život u grudima nosiće taj mrak i kriviti sebe što je bio, darežljiv, star i mlak.
2 . Ili je ljubav ona hrišćanska doktrina – Dva voljena bića se moraju, kroz svetu tajnu braka, »za vjeki vjekov« spojiti i zajedno deliti životno breme i hirove sudbine – uživati zajedno u radosti, saosećati u tuzi i bolu i na jednake časti razdeliti sve dobro i zlo ?
Naravno da ni tada, još manje, bledunjavije i tanje sada, nisam dobio odgovor na ta svoja svakodnevna misaona titraja, no, istina, kao pesniku mi je bliži taj Lazin odgovor, biće da sam zbog toga i ja još uvek neženja, ali kao hrišćanin mislim da je ta druga solucija nekako prihvatljivija, jer, doživeo sam to, ako kao Laza želiš da »usrećiš« voljenu pojave se večito- cvileće žrtve – obadva zaljubljena bivaju neprebolno ranjena s` tim da su razočarenje i griža savesti nešto što se iz duše i srca nikada ne može izbrisati, ta tajna se ne može sa nikim deliti, a sa njom se ne može srećan biti, jer ni jedna lekarija ne može, niti za jotu supskriptu, taj bol ublažiti kako bi čovek posle toga mogao srećan biti, medovinu sa nečijih drugi usana piti i time svoj život zasladiti …
Elem, pošto sam već uzeo to Lazino veliko delo kao paradigmu s` kojom sam želeo da dobijem odgovor na pitanje koje je mene, verujem i savkog drugog normalnog čoveka, misao-titrajuće, mučilo u mojim bogoslovskim klupama red je da vas podsetim i kakva beše ljubav između Laze i Lenke.
Jelena Lenka Dunđerski (21. novembar 1870—8/20. novembar 1895) je bila ćerka jedinica, svome ocu miljenica , razmažena gospođica i svaki drhtaj njegovog srca Lazara Dunđerskog, veoma imućnog Srbina u Vojvodini, velikog proizvođača i trgovca žitom i dobrotvora, čija porodica vodi poreklo iz Gacka u Hercegovini. Lenka, mezimica, čast i ponos svoje bogate i ugledne porodice je bila prelepa devojka krupnih, kao biserno more dubokih i kao da su od samih zvezda satkane cakleće-sjajnih, žežeće titravih i nebesko-plavih očiju, vitka, slatko reljefna i svakoliko skladno-proporcionalno građena, koja je bila solidno obrazovana - znala nekoliko stranih jezika, umetnički nadarena – odlično je svirala klavir, i veoma znatiželjna – mnogo je volela putovanja ... Da, da, i to je živa, živcata, istina – lepa Lenka beše prava, pravcata, žena za sva vremena....
Laza Kostić i Lenka Dunđerski, prvi put su se sreli u Čelarevu (nekada Čib), 1891. godine kad je ona imala 21, a on 50 godina. Posle toga četiri pune godine su provodili veći deo vremena zajedno. Laza Kostić je po dolasku iz Cetinja često odsedao kod njih u porodičnom dvorcu Dunđerskom i hotelu „Kraljica Jelisaveta“. Između njih se rodila ona istinska, prava i nezaboravna ljubav, ali je Laza Kostić , verovatno bojeći se njene vrele mladosti i osećajući breme svoje rane starosti, odlučio da se povuče, najpre u manastir Krušedol, a zatim se, na predlog Lenkinog oca, oženio Julijanom - Julčom Palanački iz Sombora.
To je bila Lenkina neprebolna rana, a posve dotukala je tuga, neverica i neizdrživo-bolno razočarenje u čoveka kojega je silno volela srcem, dušom i razumom, naročito onda kada je Laza Kostić, u Pešti 1892. godine, upoznaje sa Nikolom Teslom, preporučivši Lenki udaju za Nikolu Teslu … To je prelepu, života željnu i nesrećnu Lenku posve slomilo i od tada njen život nije više imao nikakvog smisla – venula je kao najlepši, najkrhkiji i najmirisaviji cvet kad ostane bez vode, mili rode … Upokojila se u Gospodu, iznenada, kao što je iznenadno, prebolno i podmuklo, bilo i razočarenje u voljenog čoveka, 8/20. novembra 1895. godine u Beču, u cvetu mladosti – imala je samo 24 godine života, a ubila je njena neizmerna ljubav … Ubilo je razočarenje u onoga kojeg je volela više od Boga i života svoga. Sahranjena je u Srbobranu, u kripti porodične kapele „Sveti Đorđe“
Posle Lenkine smrti Laza Kostić oseća, dušumoreću, uvek goreću i neizdrživo-boleću, grižu savesti, čemerne snove i bolnu javu u kojoj je u svakom cvetu, prelepoj ženi i blagom, grudi-milujućem, dašku povetarca video, doživeo i u duši osećao samo nju – svoju najdražu, nezaboravnu i neprebolivu Lenku ...
Njegovo rukopisno delo „Dnevnik snova“, u kome je opisao doživljaje svoje unutrašnje bure, čija je glavna junakinja bila upravo ona - Lenka, to najbolje potvrđuje. U tom svom dnevniku je Laza Kostić otkrio da mu je Lenka bila, i do zadnjeg izdisaja ostala, nepresušna inspiracija što je najvidljivije u njegovom remek delu, pesmi nad pesmama, lat. Santa Maria della Salute . Zanimljivo je napomenuti da je tu svoju najlepšu ljubavnu pesmu napisao 1903. godine, osam godina posle Lenkine prerane smrt, što dokazuje da Lenka iz njegovog srca i duše nikada nije nestala, nikada za Lazu nije umrla, čak šta više ta neizmerna ljubav ga je sve više mučila, noćne more stvarala i misaono okupirala, a još zanimljivije, to je nedopustivo ne uočiti, da je gledao u Veneciji u Santa Luciju, osećao u duši Santa Mariju, Bogorodicu, a srcem i dušom opevavao svoju Santa Lenku … Da, to i jeste poenta tog njegovog velikog i nenadmašnog ljubavnog epa Santa Maria della Salute, jer njegova Lenka je i bila sve to – neopisivo prelepa kao Santa Lucija, bezgrešna i sveta kao Santa Marija i u duši, srcu i mislima zaglavljena kao neizbrisiva, nezaboravna i ubijajuće-tugaljiva uspomena – njegov sanak, suzama začinjen danak i eho njegove duše – njegova nezaboravna Lenka …
Da, istina, tako sam u svojim bogoslovskim danima razmišljao o ljubavi, Lazi i Lenki, a kulminacija svega toga, muka nad mukama, je nastala kada sam se u trećem razredu bogoslovije zaljubio u svoju Lenku – vižljastu, preslatku, miomirisavu i neopisivu Sremsko-karlovčanku. I kod mene su se, kao i kod Laze, pojavili strahovi, misaoni plahovi i neprestano sam pokušavao da nađem odgovor na pitanje ostati ili otići pre nego li se ta ljubavna iskra razbukta i ta vulkanska vrelina dva tela sprži do srži. Voleo sam je, neizmerno, neopisivo i neukrotivo, ali sam se uvek i zapitkivao što joj osim sebe još mogu da dam - bio sam siromašan i sam .Kako sam tu svoju mladalačku, neprebolivu i iz srca nezbrisivu ljubav tada osetio pokušavao sam da kroz ovaj, tada sročeni, pesmuljak pokažem …Sve je isto sada ko nekada, u mojim grudima je ostala još uvek kriška tog mog najvećeg životnog slada… Znam, to je ta bolna istina, moja lenka me još čeka, doziva i još mi se nada, a ja, prokleta da si, bolna moja sudbina, sam svakim danom sve udaljeniji od nja, a i od sebe, jer bez nje ništa je sve, a sa njom bi ništa postalo sve ...
Krstan Đ. Kovjenić
OPROSTI MOJE GREŠNE ZALUTE !
---------------------------------------------
Dobro jutro, moja Leno !
Moja anđele, draga ženo,
K` Tebi idem - ka Tebi sam kren`o -
Da l` me čekaš, srdašce maleno !?
---------------------------------------------
Kada sam, u rasklimano-škripavim, ledno-žuljajućim i kičmu-krivećim bogoslovskim skamijama prvi put pokušavao da, posle, samo Bog zna koliko puta do tada, pročitanu i napamet naučenu, osetim, doživim, pred očima upodobim i razumom uočim pravi smisao, pouku i poruku najlepše, srcem napisane, dušom prožmane, sećanjem ucakljene i suzom zalivene, ljubavne pesme, lično mislim da je to remek delo srpske lirike, Laze Kostića » Santa Maria della Salute« sve dublje sam misaono tonuo u pokušaj da odgonetnem šta je to, zapravo, prava, istinska, nezaboravna i neopisiva slast, strast i čast nezaboravne ljubavi, a naročito, to sam misaono-grčevito tražio, da razumom pokušam da nađem odgovor na ta večita pitanja, misaona vrludanja i neprestana, zagrižljiva do bola, začikivanja naše ljudske savesti koja nas tera da se na svako pitanje razumom odgovori:
1. Da li je ljubav to što nam je Laza Kostić u toj svojoj, prelepoj, milozvučnoj i grudimilujućoj, pesmi, poetski-titravo, misaono do Nebesa vozdignuto i, tugaljivo, da tugaljivije ne mož` da bude, nudio kao odgovor ?
On je svoju Lenku neizmerno zavolio, ali smatrao je da je fizički nespojivo njena mladost, poletnost i lepota i njegova vremenska bremenitost, otromelost i početak kraja života, kada su se upoznali i silno zavoleli Lenka je imalo samo 21, a on trideset i jednu godina više od nje – pune 52-e godine . Pokušava sam nekako Lazu razumeti, u meni je uvek titralo srce pesničko, da je najveći smisao ljubavi ljubljenu osobu silno usrećiti i svaku njenu želju, bezuslovno i odmah, ispuniti, a ako to nisi u fizičkoj, ili nekoj drugoj životnoj, mogućnosti onda je drugom, boljem od sebe, prepustiti i tako je silno usrećiti. Upravo to je Laza i učinuo – Lenku je 1892. godine upoznao sa Nikolom Teslom i svatovao im da sklope brak . Da, dobro ste pročitali, Lenki je sa Nikolom savetovao brak žrtvujući sebe i znajući da ako se to desi celi život u grudima nosiće taj mrak i kriviti sebe što je bio, darežljiv, star i mlak.
2 . Ili je ljubav ona hrišćanska doktrina – Dva voljena bića se moraju, kroz svetu tajnu braka, »za vjeki vjekov« spojiti i zajedno deliti životno breme i hirove sudbine – uživati zajedno u radosti, saosećati u tuzi i bolu i na jednake časti razdeliti sve dobro i zlo ?
Naravno da ni tada, još manje, bledunjavije i tanje sada, nisam dobio odgovor na ta svoja svakodnevna misaona titraja, no, istina, kao pesniku mi je bliži taj Lazin odgovor, biće da sam zbog toga i ja još uvek neženja, ali kao hrišćanin mislim da je ta druga solucija nekako prihvatljivija, jer, doživeo sam to, ako kao Laza želiš da »usrećiš« voljenu pojave se večito- cvileće žrtve – obadva zaljubljena bivaju neprebolno ranjena s` tim da su razočarenje i griža savesti nešto što se iz duše i srca nikada ne može izbrisati, ta tajna se ne može sa nikim deliti, a sa njom se ne može srećan biti, jer ni jedna lekarija ne može, niti za jotu supskriptu, taj bol ublažiti kako bi čovek posle toga mogao srećan biti, medovinu sa nečijih drugi usana piti i time svoj život zasladiti …
Elem, pošto sam već uzeo to Lazino veliko delo kao paradigmu s` kojom sam želeo da dobijem odgovor na pitanje koje je mene, verujem i savkog drugog normalnog čoveka, misao-titrajuće, mučilo u mojim bogoslovskim klupama red je da vas podsetim i kakva beše ljubav između Laze i Lenke.
Jelena Lenka Dunđerski (21. novembar 1870—8/20. novembar 1895) je bila ćerka jedinica, svome ocu miljenica , razmažena gospođica i svaki drhtaj njegovog srca Lazara Dunđerskog, veoma imućnog Srbina u Vojvodini, velikog proizvođača i trgovca žitom i dobrotvora, čija porodica vodi poreklo iz Gacka u Hercegovini. Lenka, mezimica, čast i ponos svoje bogate i ugledne porodice je bila prelepa devojka krupnih, kao biserno more dubokih i kao da su od samih zvezda satkane cakleće-sjajnih, žežeće titravih i nebesko-plavih očiju, vitka, slatko reljefna i svakoliko skladno-proporcionalno građena, koja je bila solidno obrazovana - znala nekoliko stranih jezika, umetnički nadarena – odlično je svirala klavir, i veoma znatiželjna – mnogo je volela putovanja ... Da, da, i to je živa, živcata, istina – lepa Lenka beše prava, pravcata, žena za sva vremena....
Laza Kostić i Lenka Dunđerski, prvi put su se sreli u Čelarevu (nekada Čib), 1891. godine kad je ona imala 21, a on 50 godina. Posle toga četiri pune godine su provodili veći deo vremena zajedno. Laza Kostić je po dolasku iz Cetinja često odsedao kod njih u porodičnom dvorcu Dunđerskom i hotelu „Kraljica Jelisaveta“. Između njih se rodila ona istinska, prava i nezaboravna ljubav, ali je Laza Kostić , verovatno bojeći se njene vrele mladosti i osećajući breme svoje rane starosti, odlučio da se povuče, najpre u manastir Krušedol, a zatim se, na predlog Lenkinog oca, oženio Julijanom - Julčom Palanački iz Sombora.
To je bila Lenkina neprebolna rana, a posve dotukala je tuga, neverica i neizdrživo-bolno razočarenje u čoveka kojega je silno volela srcem, dušom i razumom, naročito onda kada je Laza Kostić, u Pešti 1892. godine, upoznaje sa Nikolom Teslom, preporučivši Lenki udaju za Nikolu Teslu … To je prelepu, života željnu i nesrećnu Lenku posve slomilo i od tada njen život nije više imao nikakvog smisla – venula je kao najlepši, najkrhkiji i najmirisaviji cvet kad ostane bez vode, mili rode … Upokojila se u Gospodu, iznenada, kao što je iznenadno, prebolno i podmuklo, bilo i razočarenje u voljenog čoveka, 8/20. novembra 1895. godine u Beču, u cvetu mladosti – imala je samo 24 godine života, a ubila je njena neizmerna ljubav … Ubilo je razočarenje u onoga kojeg je volela više od Boga i života svoga. Sahranjena je u Srbobranu, u kripti porodične kapele „Sveti Đorđe“
Posle Lenkine smrti Laza Kostić oseća, dušumoreću, uvek goreću i neizdrživo-boleću, grižu savesti, čemerne snove i bolnu javu u kojoj je u svakom cvetu, prelepoj ženi i blagom, grudi-milujućem, dašku povetarca video, doživeo i u duši osećao samo nju – svoju najdražu, nezaboravnu i neprebolivu Lenku ...
Njegovo rukopisno delo „Dnevnik snova“, u kome je opisao doživljaje svoje unutrašnje bure, čija je glavna junakinja bila upravo ona - Lenka, to najbolje potvrđuje. U tom svom dnevniku je Laza Kostić otkrio da mu je Lenka bila, i do zadnjeg izdisaja ostala, nepresušna inspiracija što je najvidljivije u njegovom remek delu, pesmi nad pesmama, lat. Santa Maria della Salute . Zanimljivo je napomenuti da je tu svoju najlepšu ljubavnu pesmu napisao 1903. godine, osam godina posle Lenkine prerane smrt, što dokazuje da Lenka iz njegovog srca i duše nikada nije nestala, nikada za Lazu nije umrla, čak šta više ta neizmerna ljubav ga je sve više mučila, noćne more stvarala i misaono okupirala, a još zanimljivije, to je nedopustivo ne uočiti, da je gledao u Veneciji u Santa Luciju, osećao u duši Santa Mariju, Bogorodicu, a srcem i dušom opevavao svoju Santa Lenku … Da, to i jeste poenta tog njegovog velikog i nenadmašnog ljubavnog epa Santa Maria della Salute, jer njegova Lenka je i bila sve to – neopisivo prelepa kao Santa Lucija, bezgrešna i sveta kao Santa Marija i u duši, srcu i mislima zaglavljena kao neizbrisiva, nezaboravna i ubijajuće-tugaljiva uspomena – njegov sanak, suzama začinjen danak i eho njegove duše – njegova nezaboravna Lenka …
Da, istina, tako sam u svojim bogoslovskim danima razmišljao o ljubavi, Lazi i Lenki, a kulminacija svega toga, muka nad mukama, je nastala kada sam se u trećem razredu bogoslovije zaljubio u svoju Lenku – vižljastu, preslatku, miomirisavu i neopisivu Sremsko-karlovčanku. I kod mene su se, kao i kod Laze, pojavili strahovi, misaoni plahovi i neprestano sam pokušavao da nađem odgovor na pitanje ostati ili otići pre nego li se ta ljubavna iskra razbukta i ta vulkanska vrelina dva tela sprži do srži. Voleo sam je, neizmerno, neopisivo i neukrotivo, ali sam se uvek i zapitkivao što joj osim sebe još mogu da dam - bio sam siromašan i sam .Kako sam tu svoju mladalačku, neprebolivu i iz srca nezbrisivu ljubav tada osetio pokušavao sam da kroz ovaj, tada sročeni, pesmuljak pokažem …Sve je isto sada ko nekada, u mojim grudima je ostala još uvek kriška tog mog najvećeg životnog slada… Znam, to je ta bolna istina, moja lenka me još čeka, doziva i još mi se nada, a ja, prokleta da si, bolna moja sudbina, sam svakim danom sve udaljeniji od nja, a i od sebe, jer bez nje ništa je sve, a sa njom bi ništa postalo sve ...
Krstan Đ. Kovjenić