Dobro. Evo još jedan citat iz uvoda za Maksu..
Koliko je duša u čoveku nesvesna sebe, toliko priroda izgleda destruktivna
i uslovljavajuća. Svest duše i priroda su uzajami i polarizovani, a ne dualistički
i isključivi. Bez ispoljene prirode svest bi bila puka apstrakcija i ništa, a bez
svesti duše priroda ne bi imala mogućnost za svrhovito stvaranje i stoga, za
sam opstanak. Ne bi imala razlog postojanja. Bila bi tamnica bića bez izlaza
u slobodu i zato ne bi bilo života u njoj. Ukratko, priroda nije moguća bez
svesti duše. U svojoj suštini oni su jedno, kada spoznamo suštinu prirode
onda vidimo da je ona božanska svest i ništa drugo. Takvu spoznaju možemo
imati samo kada spoznamo svoju dušu. Kada nismo svesni stvarnosti
prirode, onda nam ona izgleda kao mrtva materija i neprijatelj. Priroda je
samo način ispoljavanja božanske svesti.