Danas zelim, ali bas zelim jako, da pobegnem
Daleko, daleko, najdalje zamislivo, da me nikad vise niko ne nadje. Da pokupim par krpica i kao jutarnja magla samo isparim.....i stvarno nije mi vazno, mogla bih da budem konobarica ili kasirka, da prodajem na nekoj pijaci nesto, ili bilo sta drugo, samo da je daleko, da me niko ne zna, da zaboravim sve pa i samu sebe. Da razjasnimo samo.....ja nisam kukavica, ni malo, samo sam umorna, cak premorena, nemam vise ni snage ni zelje, da se objasnjavam, pravdam svaki postupak, svaku emociju, razjasnjavam nesto, a zapravo nemam sta....meni je sve apsolutno jasno
Nego evo i pitanje.....da li nalazite da sanjarenje bitno utice na oslobadjanje stresa i svega sto vas pritiska kao pegla?...meni je poput aparata za disanje! Sigurna sam da bi mi vitalne funkcije otkazale da nemam razvijenu mastu i sposobnost da se samo izdvojim iz svega i odleprsam daleko, takva sam od kad znam za sebe.....ili sanjam budna ili stvarno legnem da spavam u stresnim situacijama
Koliko je ovo "zdravo" i sta to stvarno govori o meni.....uff, nemam pojma. Ima li jos sanjalica ovde? Kako se nosite sa time? Ceo zivot me opominju za ovu malu "strategiju" da ne valja......a meni slatko
Pa ...izvolite.....jel ima neko bolju?



