"Džez mi je bio odvratan, ali sam ga voleo deset puta više nego današnju akademsku muziku; džez, sa svojim radosnim, sirovim divljaštvom, odišući naivnom, čestitom čulnošću, duboko je dirnuo i mene u svetu mojih nagona.
Stajao sam jedan trenutak njušeći, udisao sam krvavu i drečeću muziku, njušio sam pakosno i pohotljivo atmosferu ovih dvorana. Jedna polovina te muzike, ona lirska, bila je tužna, odviše zašećerena i kiptala je od sentimentalnosti, a ona druga bila je divlja, ćudljiva i snažna, pa ipak su obe polovine naivno i pomirljivo išle ukorak, slivajući se u celinu. Bila je to muzika iz doba propadanja. U Rimu za vreme poslednjih careva morala je postojati slična muzika. U poređenju sa pravom muzikom, Bahom i Mocartom, to su, razume se, bile pomije ali tako izgleda sva naša umetnost, čitav naš mentalitet, sva naša nazovi kultura čim se uporedi sa pravom kulturom. Ova muzika je imala preimućstvo u velikoj iskrenosti, imala je nečeg, ljubavi dostojnog, crnačkog u sebi, bila je bez ikakvih laži i ispunjena radosnim, detinjastim raspoloženjem. Imala je u sebi nešto od crnca i nešto od Amerikanca, koji nama Evropljanima, i pored svoje snage, izgleda tako dečački svež i detinjast. Da li će i Evropa biti takva? Da li je već na putu da postane takva? Da li smo mi, stari poznavaoci i poštovaoci nekadašnje Evrope, nekadašnje prave muzike, nekadašnjeg pravog pesništva, samo sitna, glupa manjina, sastavljena od komplikovanih neurotičara koji će sutra biti zaboravljeni i ismejani? Da li je ono što smo mi nazivali kulturom, duhom, dušom, ono što smo nazivali lepim i svetim bilo samo utvara, već odavno mrtva, koju samo još nekolicina nas budala smatra pravom i živom? Da li je mogućno da nikada nije ni bila prava i živa? Da li je ono za šta smo se mi, budale, borili, možda oduvek bilo samo fantom?" Ovo je nocna mora svih pravih evropljana!