Spoljašnjom interakcijom se spoznaje okolina, a unutrašnjom dobija uvid u vlastito biće i postiže samospoznaja. Samospoznaja i spoznaja se nalaze u stalnoj uslovljenosti i zavisnosti. Jedna bez druge ne može postojati. To najbolje potvrdjuje rani period života. Ni jedno odojče nema koherentnu spoznaju okoline. Iako reaguje na nadražaje izostaje inteligentna interakcija, jer nije u potpunosti sveno sebe ili svoga ja. Dok ne postoji svest o sebi i vlastitom identitetu ne postoji ni jasno razumevanje spoljašnjeg sveta.
Razlog tome je što sve spoznajemo kroz sebe. Što bolje spoznajemo sebe i percepcija okoline je verodostojnija. Samospoznaja je poput prozora kroz koji gledamo napolje. Ako je prozor zamagljen i sužen i vidik će biti skučen i nejasan. Ukoliko je prozor veći i čistiji i vidik će biti širi i jasniji. Višim stepenom samospoznaje se dobija ispravnija i potpunija spoznaja okoline. S obzirom da svaki čovek ima različitu samospoznaju ima i drugačiju percepciju realnosti i istine. Drugim rečima, svaki čovek gledajući kroz svoj prozor ima jedinstven vidik.
Doživljavaj realnosti je različit celog života pošto se stalno menjamo. Na primer, kada smo mali doživljavamo sebe, samim tim i sve oko sebe, drugačije nego kada smo mladi, sredovečni ili stari. Život se ne posmatra isto u radosti, tuzi, uspehu, porazu, bolesti, izdaji, razočaranju, besu itd.
Vidimo samo ono što smo sposobni da vidimo. Shvatamo onoliko koliko nam stepen razvoja dozvoljava. Deca ne mogu znati neke stvari kao odrasli. Različito obrazovanje i iskustvo, takodje, doprinosi različitoj spoznaji. Laik nema detaljno razumevanje kao stručnjak.
Ipak, iskustvo nije jedini faktor u formiranju realnosti. Realnost nije u tolikoj meri određena onim što se dešava, već reakcijom na dogadjaj. Iz različitih reakcije proizilaze i drugačije interpretacije dogadjaja. Nedovoljna samospoznaja se ograniči iskustvom, dok adekvatana omogućava prevazilaženje vlastitog iskustva i svesnost o neophodnosti učenja kroz drugačije uvide i shvatanja. Primer nedovoljne samospoznaje, koja stvara preterani subjektivizam, dat je u djainskoj priči o slepim ljudima i slonu. Kod nas je tu priču Jovan Jovanović Zmaj duhovito predstavio u pesmici za decu.
Podstaknuti željom da dobiju predstavu o slonu grupa slepih ljudi je odlučila da ga opipa. Svaki je zauzeo različitu poziciju. Jedan je opipao surlu i zaključio da izgleda kao debela zmija. Drugi je opipao nogu i dobio utisak da izgleda poput balvana, dok je treći opipavši uvo mislio da izgleda kao velika lepeza. Raspravljajući kasnije o izgledu slona nisu mogli doći do zajedničkog zaključka, pa su se posvađali. Svaki se ograničio vlastitim iskustvom i ostao pri svom ubedjenju. To ih je sprečilo da se otvore; da saslušaju jedan drugog i dobiju realniju predstavu.
Da bi se shvatile spoljašnje vrednosti mora se najpre imati adekvatan uvid u unutrašnje pošto se preko njih procenjuje značaj spoljašnjih informacija. Samouverenost je korisna ukoliko nije preterana. Preterana samouverenost preraste u arogantnost. Naravno, nije dobro ako se nema samopouzdanje i ako se sve nepromišljeno i bezrezervno prihvata. Potreban je kritički i samokritički osvrt, inače se lako zapadne u subjektivizam koji zatvara i ograničava.
Usled toga dodje do disfunkcionalnog odnosa s okolinom. Nesklad se prevazilazi otvaranjem uma ili spremnošću da se stavi u poziciju drugih; da se uvaže njihova osećanja i mišljenje, ma koliko da se razlikuje od našeg. Kada se pažljivo sluša može se uočiti neka skrivena, zajednička osnova koja posluži za postizanje konekcije i sporazuma od kojeg svi imaju korist.
Čovek na vrhu planine nema isti pogled kao neko ko stoji na sredini ili u dolini. Svaki sa svog stanovišta zapazi nešto što drugi ne vidi. Ne treba potcenjivati i omalovažavati drugačija uverenja, već se i njima treba posvetiti pažnja. Vlastito mišljenje se mora stalno razvijati da bi se izbegla jednostranost ili da bi se dobila objektivnija perspektiva. Razmatranje različitih shvatanja i iskustava najbolje podstiče daljnje usavršavanje i učenje.
Razlog tome je što sve spoznajemo kroz sebe. Što bolje spoznajemo sebe i percepcija okoline je verodostojnija. Samospoznaja je poput prozora kroz koji gledamo napolje. Ako je prozor zamagljen i sužen i vidik će biti skučen i nejasan. Ukoliko je prozor veći i čistiji i vidik će biti širi i jasniji. Višim stepenom samospoznaje se dobija ispravnija i potpunija spoznaja okoline. S obzirom da svaki čovek ima različitu samospoznaju ima i drugačiju percepciju realnosti i istine. Drugim rečima, svaki čovek gledajući kroz svoj prozor ima jedinstven vidik.
Doživljavaj realnosti je različit celog života pošto se stalno menjamo. Na primer, kada smo mali doživljavamo sebe, samim tim i sve oko sebe, drugačije nego kada smo mladi, sredovečni ili stari. Život se ne posmatra isto u radosti, tuzi, uspehu, porazu, bolesti, izdaji, razočaranju, besu itd.
Vidimo samo ono što smo sposobni da vidimo. Shvatamo onoliko koliko nam stepen razvoja dozvoljava. Deca ne mogu znati neke stvari kao odrasli. Različito obrazovanje i iskustvo, takodje, doprinosi različitoj spoznaji. Laik nema detaljno razumevanje kao stručnjak.
Ipak, iskustvo nije jedini faktor u formiranju realnosti. Realnost nije u tolikoj meri određena onim što se dešava, već reakcijom na dogadjaj. Iz različitih reakcije proizilaze i drugačije interpretacije dogadjaja. Nedovoljna samospoznaja se ograniči iskustvom, dok adekvatana omogućava prevazilaženje vlastitog iskustva i svesnost o neophodnosti učenja kroz drugačije uvide i shvatanja. Primer nedovoljne samospoznaje, koja stvara preterani subjektivizam, dat je u djainskoj priči o slepim ljudima i slonu. Kod nas je tu priču Jovan Jovanović Zmaj duhovito predstavio u pesmici za decu.
Podstaknuti željom da dobiju predstavu o slonu grupa slepih ljudi je odlučila da ga opipa. Svaki je zauzeo različitu poziciju. Jedan je opipao surlu i zaključio da izgleda kao debela zmija. Drugi je opipao nogu i dobio utisak da izgleda poput balvana, dok je treći opipavši uvo mislio da izgleda kao velika lepeza. Raspravljajući kasnije o izgledu slona nisu mogli doći do zajedničkog zaključka, pa su se posvađali. Svaki se ograničio vlastitim iskustvom i ostao pri svom ubedjenju. To ih je sprečilo da se otvore; da saslušaju jedan drugog i dobiju realniju predstavu.
Da bi se shvatile spoljašnje vrednosti mora se najpre imati adekvatan uvid u unutrašnje pošto se preko njih procenjuje značaj spoljašnjih informacija. Samouverenost je korisna ukoliko nije preterana. Preterana samouverenost preraste u arogantnost. Naravno, nije dobro ako se nema samopouzdanje i ako se sve nepromišljeno i bezrezervno prihvata. Potreban je kritički i samokritički osvrt, inače se lako zapadne u subjektivizam koji zatvara i ograničava.
Usled toga dodje do disfunkcionalnog odnosa s okolinom. Nesklad se prevazilazi otvaranjem uma ili spremnošću da se stavi u poziciju drugih; da se uvaže njihova osećanja i mišljenje, ma koliko da se razlikuje od našeg. Kada se pažljivo sluša može se uočiti neka skrivena, zajednička osnova koja posluži za postizanje konekcije i sporazuma od kojeg svi imaju korist.
Čovek na vrhu planine nema isti pogled kao neko ko stoji na sredini ili u dolini. Svaki sa svog stanovišta zapazi nešto što drugi ne vidi. Ne treba potcenjivati i omalovažavati drugačija uverenja, već se i njima treba posvetiti pažnja. Vlastito mišljenje se mora stalno razvijati da bi se izbegla jednostranost ili da bi se dobila objektivnija perspektiva. Razmatranje različitih shvatanja i iskustava najbolje podstiče daljnje usavršavanje i učenje.