Čovek u jednom momentu mora da uspostavi autonomiju nad svojim životom.
Preuzimanje odgovornosti za sebe nosi sa sobom nešto mnogo dragoceno, a to je prilika da se neko afirmiše kao dostojan nezavisnosti koju ja ujedno zovem slobodom.
Ne mora čovek ljudima oko sebe da dokaže nezavisnost tako što će da se odseli, prekine kontakt i tome slično. To može da se desi dokazivanjem sebi a ujedno i svima kojih se to tiče da konce svog života uspešno držimo u svojim rukama, i plus ako to ide dobro, možemo i drugima da budemo podrška (ako želimo).
Ti kad si svoj čovek, kad si odgovorna za sva pitanja vezana za tvoje JA, ne da više ne razmišljaš kako da nadogradiš samopouzdanje nego ti sva neka traženja sebe, proživljavanja nekih psiholoških drama itd. postaju neprihvatljiva.
Time što ne želim ni sekund više da razmišljam kako da svoje samopouzdanje ojačam i postanem kao neko drugi-ja sam postala svoj kralj samopouzdanja.
Ne tražim sebi mane više, ne poredim se ni sa kim, neuporediva sam, nemam mikroskop koji će da me konstantno unazađuje nekim stvarima: ''Nisam kao Sandra, nisam kao Marko. Nemam torbu kao Ana. Ne vozim auto kao Janko. Nisam društvena kao..., ne mogu kao... Nemam samopouzdanja kao...''
Čovek je ceo svoj život nedovršen posao, ali postoji način kako da se ne poredimo sa drugima, kako da vrednujemo sebe i kako može da se desi klik da se prosto više ne zanimamo sa anksioznošću šta bi tetka, mama, baba, otac, majka, drugarica ili koleginica na našem mestu.