..lutam hodnicima sopstvenog uma....čujem samo tihe otkucaje svoga srca, ...lavirint je nepremostiv....taražim, a nezma šta, .....idem, a neznam gde,....želim, a neznam hoću li moći da uzmem to ako mi se žečja ispuni....i samo lutam.....otkucaji su jednoličini, sa jedankim ritmom tup, tup..., tup........i onda ništa.....stajem, napregnetu da čujem još jedno tup i potom pauza.....duga u isčekivanju....znoj mi se polako pojavljuje na licu....nege u daljini sad čujem muzik, prvo laganu kao blagi vetar, a potom sve bržu, burniju i glasniju...nesmem da se pomerim, nesmem da dišem,.. zatvorio sam oči i samo slušam..muzika je divljala mojom hodnicima tame da bi se najednom naglo, bez ikakvog upozorenja zaustavila.....i onda smo tišina i još jednoželjno ičekivano.... tup...