Smrachilo se... Ja ponovo sedim u svojoj sobi, lutam po sopstvenim mislima... Sama...
Ja nemam nikoga, vec duzhe vreme... A shta se desilo? Uvek sam imala puno prijatelja...
Ali shta je prijatelj? Neko ko ce biti tu da nam uchini uslugu... Ne, za mene to nije prijatelj...
Za mene je prijatelj neko ko ce jednostavno uvek biti, ne uz vas, nego blizu vas... Neko ko je tu...
Uvek... Da ne moram kuci razbijati glavu da li mi je taj neko prijatelj ili me iskorishcava...
Mnogo puta sam bila iskorishcavana... I od strane onih od kojih to nikada ne bih ochekivala...
Secam se, bilo je pre godinu i nekoliko meseci, ja sam imala drushtvo, pravo drushtvo...
Nas 5-6 koje smo chesto provodile vreme zajedno... Okupile bismo se kod nekog kuci, ili na internetu...
To su bile osobe koje sam poznavala duzhe nego bilo koga drugog, koje sam dobro poznavala, i one mene... To su bile jedine
osobe koje su me stvarno poznavale... Znate onaj osecaj kada se probudish i jednostavno znash da tamo negde
imash nekog koga mozhesh nazvati svojim prijateljom... Ali ja odavno ne znam za taj osecaj...
Posle tolikih godina druzhenja, posle tolikih godina provedenih zajedno, one su mi okrenule ledja...
Jedna od njih, i ja, doshle smo u konflikt... Vishe nesporazum, svadju... Priznajem, bila sam kriva, ali
sve ostale, sve do jedne, stale su na njenu stranu... Ja nisam imala podrshku... Ali da su bar htele chuti moju
stranu priche, zashto se sve to zaista desilo... Ne... Od tada ja drzhim sve u sebi... Niko ne zna zashto mi se
zhivot ovako raspao... Ponekad se pitam da li je vredelo... NE! NIJE! Ceo svoj zhivot bih sad dala da mogu da
vratim vreme... Ali ne mogu... I tu chinjenicu sam prihvatila...
Od tada je proshlo mnogo vremena, ja sam se pomirila sa tim da sam izgubila svoje drushtvo, ali prichala sam sebi:
nisam ja na gubitku, one su... Ali da li je tako...? Naravno da nije, ja nemam nikoga, a one idalje imaju jedna drugu...
Ali, ajde da kazhemo da sam preshla preko toga, valjda vishe ne zhivim u tom gradu pa i ne razmishljam mnogo o svemu tome...
Odselila se, krenula u novu shkolu... To mi se sve prvi put u zhivotu desilo, ipak je to veliki preokret u zhivotu...
Mislila sam, nacicu ja tamo bolje drushtvo... I nashla sam... Bar ja mislim da jesam...
Konachno sam mislila da je sve shto mi se ranije desilo ostalo iza mene... I jeste... Sada vidim, te osobe, vishe mi nishta
ne znache... I nije mi zhao... Jer, ni ja njima ne znachim... Znam to...
Sada sam krenula novi zhivot, i dobro mi ide...
Ali moja soba je idalje mrachna... U njoj nema nikoga, u njoj sedim ja, sama, ili bar deo mene koji je ostao zhiv...
Priznajem jedan deo, jedan mali deo, koji mi je nekada znachio sve, ostao je u gradu u kom sam se rodila, i neka ga tamo,
mozhda mi jednom bude drago kada odem pa se setim svega, pa chak i tuge koja je dugo bila u meni...
Sada imam sve... Sem tog jednog dela... Ma neka ga, ne zhelim ga!!!
Ja nemam nikoga, vec duzhe vreme... A shta se desilo? Uvek sam imala puno prijatelja...
Ali shta je prijatelj? Neko ko ce biti tu da nam uchini uslugu... Ne, za mene to nije prijatelj...
Za mene je prijatelj neko ko ce jednostavno uvek biti, ne uz vas, nego blizu vas... Neko ko je tu...
Uvek... Da ne moram kuci razbijati glavu da li mi je taj neko prijatelj ili me iskorishcava...
Mnogo puta sam bila iskorishcavana... I od strane onih od kojih to nikada ne bih ochekivala...
Secam se, bilo je pre godinu i nekoliko meseci, ja sam imala drushtvo, pravo drushtvo...
Nas 5-6 koje smo chesto provodile vreme zajedno... Okupile bismo se kod nekog kuci, ili na internetu...
To su bile osobe koje sam poznavala duzhe nego bilo koga drugog, koje sam dobro poznavala, i one mene... To su bile jedine
osobe koje su me stvarno poznavale... Znate onaj osecaj kada se probudish i jednostavno znash da tamo negde
imash nekog koga mozhesh nazvati svojim prijateljom... Ali ja odavno ne znam za taj osecaj...
Posle tolikih godina druzhenja, posle tolikih godina provedenih zajedno, one su mi okrenule ledja...
Jedna od njih, i ja, doshle smo u konflikt... Vishe nesporazum, svadju... Priznajem, bila sam kriva, ali
sve ostale, sve do jedne, stale su na njenu stranu... Ja nisam imala podrshku... Ali da su bar htele chuti moju
stranu priche, zashto se sve to zaista desilo... Ne... Od tada ja drzhim sve u sebi... Niko ne zna zashto mi se
zhivot ovako raspao... Ponekad se pitam da li je vredelo... NE! NIJE! Ceo svoj zhivot bih sad dala da mogu da
vratim vreme... Ali ne mogu... I tu chinjenicu sam prihvatila...
Od tada je proshlo mnogo vremena, ja sam se pomirila sa tim da sam izgubila svoje drushtvo, ali prichala sam sebi:
nisam ja na gubitku, one su... Ali da li je tako...? Naravno da nije, ja nemam nikoga, a one idalje imaju jedna drugu...
Ali, ajde da kazhemo da sam preshla preko toga, valjda vishe ne zhivim u tom gradu pa i ne razmishljam mnogo o svemu tome...
Odselila se, krenula u novu shkolu... To mi se sve prvi put u zhivotu desilo, ipak je to veliki preokret u zhivotu...
Mislila sam, nacicu ja tamo bolje drushtvo... I nashla sam... Bar ja mislim da jesam...
Konachno sam mislila da je sve shto mi se ranije desilo ostalo iza mene... I jeste... Sada vidim, te osobe, vishe mi nishta
ne znache... I nije mi zhao... Jer, ni ja njima ne znachim... Znam to...
Sada sam krenula novi zhivot, i dobro mi ide...
Ali moja soba je idalje mrachna... U njoj nema nikoga, u njoj sedim ja, sama, ili bar deo mene koji je ostao zhiv...
Priznajem jedan deo, jedan mali deo, koji mi je nekada znachio sve, ostao je u gradu u kom sam se rodila, i neka ga tamo,
mozhda mi jednom bude drago kada odem pa se setim svega, pa chak i tuge koja je dugo bila u meni...
Sada imam sve... Sem tog jednog dela... Ma neka ga, ne zhelim ga!!!