Salutogeneza (?)

Teška ti je ova tema, neće doživeti globalni uspeh.
Nemam pojma, meni je logično ovako kako je. Na nivou znanja na kojem se nalazimo, odnosno na nivou malog znanja, lakše je rešavati jedan problem, onaj koji smo detektovali, nego primenjivati opšte mere za koje nismo najsigurniji da li deluju i gde ne znamo da li nam je nešto ključno ostalo van domašaja saznanja.
 
u pravu si, na forumu nece doziveti nikakav uspeh, nece ni preziveti:)))))
ali ce u rl da raste. nebitno. zanimalo me vase misljenje.
ovako kako je, tako je najkomotnije.
ali, ocito nije optimalno, moze i bolje.
sto ne menjati, probati...
ako problem detektujemo, dosadashnja praksa pokazuje da ga "detektujemo" tako sto uspostavljamo dijagnozu i sto je najgore celokupnog coveka identifikujemo sa dijagnozom. a jos gore od toga je da se i on sam poistoveti sa bolescu.
ne zivi sebe vec zivi svoju dijagnozu.
a ako pogledas coveka, vidis totalni sarenis od sustinski bitnih elemenata od kojih se sastoji...samo jedan deo toga je ta bolest, sve drugo je zdravo, vitalno sposobno. da li je moguce raditi sto intenzivnije na aktiviranju svih tih zdravih segmenata koji ce ceo pogon izdici na nivo funkcionalnog u najvecoj meri?

nista drugo, samo to.
moguce je i teoretski i u praksi(pokazalo se), pitam samo koliko verujete u to i koliko bi ste se ODLUCILI na jedan ovakav nacin razmisljanja, koliko bi ste voljno pristali da menjate vasu zivotnu filozofiju u tom domenu ?
 
u pravu si, na forumu nece doziveti nikakav uspeh, nece ni preziveti:)))))
ali ce u rl da raste. nebitno. zanimalo me vase misljenje.
ovako kako je, tako je najkomotnije.
ali, ocito nije optimalno, moze i bolje.
sto ne menjati, probati...
ako problem detektujemo, dosadashnja praksa pokazuje da ga "detektujemo" tako sto uspostavljamo dijagnozu i sto je najgore celokupnog coveka identifikujemo sa dijagnozom. a jos gore od toga je da se i on sam poistoveti sa bolescu.
ne zivi sebe vec zivi svoju dijagnozu.
a ako pogledas coveka, vidis totalni sarenis od sustinski bitnih elemenata od kojih se sastoji...samo jedan deo toga je ta bolest, sve drugo je zdravo, vitalno sposobno. da li je moguce raditi sto intenzivnije na aktiviranju svih tih zdravih segmenata koji ce ceo pogon izdici na nivo funkcionalnog u najvecoj meri?

nista drugo, samo to.
moguce je i teoretski i u praksi(pokazalo se), pitam samo koliko verujete u to i koliko bi ste se ODLUCILI na jedan ovakav nacin razmisljanja, koliko bi ste voljno pristali da menjate vasu zivotnu filozofiju u tom domenu ?

Ti govoriš o tome da osobu ne treba identifikovati sa njenom bolešću, kao i da osoba ne treba sebe da sputava svešću o tome da je bolesna. Ono prvo spada u domen društvene stigme, koja je pitanje etike, a potiče od instinktivnog izbegavanja bolesnog i bolesti, što je (bio) jedan od preduslova progresivne evolucije. Ovo drugo se jednostavno odnosi na mogućnost funkcionisanja i lični osećaj sreće i ispunjenosti bolesne osobe, čega su implikacije očigledne i nema potrebe puno tupiti o njima.

Salutogeneza, koliko sam ja shvatio, nema veze sa stigmatizacijom, nego prosto sa ulogom stresa u zdravstvenoj slici individue.
 
Da, koliko sam razumeo, salutogeneza predstavlja proces kojim ostajemo zdravi. Zbog toga mi nije bilo jasno uplitanje stigmatizacije, pa nisam znao šta bih tu kometarisao. Osim ako to na neki način nije povezano sa sve češćom zamerkom da lekari leče bolest, a ne pacijenta. I naravno, bave se sprečavanjem simptoma, a ne traženjem uzroka..

Ali, bez obzira na to što je salutogeneza relativno nov pojam, verujem da njene principe otkrivamo hiljadama godina. Dakle, otkrivanje dva procesa ide uporedo - salutogeneze i patogeneze. Mislim da jedan nije zastupljen na uštrb drugog, ali da se rezultati očigledno više vide kad nekoga izlečimo u odnosu na onoga ko se nije ni razboleo.
Odavno smo otkrili da je higijena jedan od uslova da ostanemo zdravi, otkrivamo kako da se hranimo, šta treba da radimo, šta ne treba da radimo. Ti postupci valjda dovode do veće mogućnosti za zdrav život.
Mada, kao što u prethodnom komentaru rekoh, svaki da saznamo da nešto što je do tada smatrano zdravim, zapravo po novim istraživanjima šteti. Zato je sve to što smo otkrili prilično nesigurno, pa nam ostaje sigurica u vidu zamene delova ili njihove reparacije.

Da pojednostavim, imaš nov automobil i krećeš njime na put oko sveta. Za razliku od ljudskog organizma, automobil je daleko prostiji mehanizam i uz to je ljudskom rukom napravljen, znači tačno se zna šta je šta, od čega je šta, kako funkcioniše i kako ga treba održavati.
Ali ipak, bez obzira na sve preporuke za održavanje, nikad ne moćeš da znaš da li je neki deo loše ugrađen, da li je falično napravljen, da li se neka žičica negde presavila i počela da šmercuje. Misim teoretski možeš da znaš, ali, kao što rekoh nemamo mi to znanje i tehnologiju, naročito ako treba da imamo uvid u ispravnost ljudskog mehanizma.
I onda ti tako voziš, a negde u Mongoliji ti stane automobil. Zoveš majstora iz Ulan Batora, on dođe, detektuje kvar (postavka dijagnoze kao kod lekara), pokuša da pronađe uzrok kvara (patogeneza), ustanovi šta je trebalo raditi da se kvar ne dogodi (salutogeneza), ali ti ipak na kraju zameni deo, pošto je to jedino što preostaje. Ako majstor dobro stoji sa patogenezeom i salutogenezom, otkriće ti kako da voziš da ti se to ponovo ne desi, a ako ne - onda teraj tako do sledeće zamene.

Isto je i u zdravstvu. ovo o čemu govoriš postoji hiljadama godina i razvija se. Razvija se usklađenom brzinom sa razvojem nauke.
Misim ovo sve što napisah važi pod uslovom da sam shvatio temu i pojam salutogeneze.

Teško ćemo otkriti način da budemo zdravi, to fizika i hemija ne dozvoljavaju. Jedini način je da zaustavimo sve procese u organizmu.
 
..ljudi chesto zdravlje uzimaju zdravo za gotovo, ko datost,
i ne razmishljaju mnogo o tome kako da ga odrze dok neshto ne pochne da shkripi..
..onda se fokusiraju na "popravak" oshtecenog, najcheshce opet zanemarujuci sve ono shto funkcionishe..
..htedoh reci - mnogi ljudi razmishljaju o zdravlju tek kad dodju do bolesti..
..i to do dijagnoze bolesti, da budem josh preciznija..

..izgleda kao da taj papir ljude prevodi direktno iz kategorije zdravih u kategoriju bolesnih..
..koje su besmislene same po sebi..
..a to (samo)svrstavanje je razorno i po zdravlje "zdravih" i po napore tela ka samoizlechenju "bolesnih"..
 
Ti govoriš o tome da osobu ne treba identifikovati sa njenom bolešću, kao i da osoba ne treba sebe da sputava svešću o tome da je bolesna. Ono prvo spada u domen društvene stigme, koja je pitanje etike, a potiče od instinktivnog izbegavanja bolesnog i bolesti, što je (bio) jedan od preduslova progresivne evolucije. Ovo drugo se jednostavno odnosi na mogućnost funkcionisanja i lični osećaj sreće i ispunjenosti bolesne osobe, čega su implikacije očigledne i nema potrebe puno tupiti o njima.

Salutogeneza, koliko sam ja shvatio, nema veze sa stigmatizacijom, nego prosto sa ulogom stresa u zdravstvenoj slici individue.


salutogeneza je za nasu kulturu, uopstenoevropsku i sire, nov nacin sagledavanja ne bolesti vec coveka, pristup coveku na jedan nov nacin, koji u njemu vidi zdrave pogone i aktivne, sposobne snage.
obrnuto i te kako ima veze sa stigmatizacijom jer sama stigma je izm,edju ostalog i ekstrem u domenu patogeneze(obrnutog nacina sagledavanja/pristupa)
 
Da, koliko sam razumeo, salutogeneza predstavlja proces kojim ostajemo zdravi. Zbog toga mi nije bilo jasno uplitanje stigmatizacije, pa nisam znao šta bih tu kometarisao. Osim ako to na neki način nije povezano sa sve češćom zamerkom da lekari leče bolest, a ne pacijenta. I naravno, bave se sprečavanjem simptoma, a ne traženjem uzroka..

Ali, bez obzira na to što je salutogeneza relativno nov pojam, verujem da njene principe otkrivamo hiljadama godina. Dakle, otkrivanje dva procesa ide uporedo - salutogeneze i patogeneze. Mislim da jedan nije zastupljen na uštrb drugog, ali da se rezultati očigledno više vide kad nekoga izlečimo u odnosu na onoga ko se nije ni razboleo.
Odavno smo otkrili da je higijena jedan od uslova da ostanemo zdravi, otkrivamo kako da se hranimo, šta treba da radimo, šta ne treba da radimo. Ti postupci valjda dovode do veće mogućnosti za zdrav život.
Mada, kao što u prethodnom komentaru rekoh, svaki da saznamo da nešto što je do tada smatrano zdravim, zapravo po novim istraživanjima šteti. Zato je sve to što smo otkrili prilično nesigurno, pa nam ostaje sigurica u vidu zamene delova ili njihove reparacije.

Da pojednostavim, imaš nov automobil i krećeš njime na put oko sveta. Za razliku od ljudskog organizma, automobil je daleko prostiji mehanizam i uz to je ljudskom rukom napravljen, znači tačno se zna šta je šta, od čega je šta, kako funkcioniše i kako ga treba održavati.
Ali ipak, bez obzira na sve preporuke za održavanje, nikad ne moćeš da znaš da li je neki deo loše ugrađen, da li je falično napravljen, da li se neka žičica negde presavila i počela da šmercuje. Misim teoretski možeš da znaš, ali, kao što rekoh nemamo mi to znanje i tehnologiju, naročito ako treba da imamo uvid u ispravnost ljudskog mehanizma.
I onda ti tako voziš, a negde u Mongoliji ti stane automobil. Zoveš majstora iz Ulan Batora, on dođe, detektuje kvar (postavka dijagnoze kao kod lekara), pokuša da pronađe uzrok kvara (patogeneza), ustanovi šta je trebalo raditi da se kvar ne dogodi (salutogeneza), ali ti ipak na kraju zameni deo, pošto je to jedino što preostaje. Ako majstor dobro stoji sa patogenezeom i salutogenezom, otkriće ti kako da voziš da ti se to ponovo ne desi, a ako ne - onda teraj tako do sledeće zamene.

Isto je i u zdravstvu. ovo o čemu govoriš postoji hiljadama godina i razvija se. Razvija se usklađenom brzinom sa razvojem nauke.
Misim ovo sve što napisah važi pod uslovom da sam shvatio temu i pojam salutogeneze.

Teško ćemo otkriti način da budemo zdravi, to fizika i hemija ne dozvoljavaju. Jedini način je da zaustavimo sve procese u organizmu.



lako i sve lakse je ako se covek sagleda u celosti, "holisticki", jer covek nije samo njegova bolest, ona je samo jedan mali deo njega.
moguce da se o tome nesto zna, pipa i naslucuje ali NEMA PRISTUPA:

postoji, ali u ZAMETKU:)))


na nemackom, zena sjajno govori o tome...
http://www.soteria.ch/pdf/referate/Michaela_amering.pdf
od iste autorke publikacije i na engleskom, bile su negde na netu...nemam sad vremena da gleda
http://lubis.lbg.ac.at/en/univ-prof-michaela-amering-md

prosto, bez puno "filozofiranja"

- - - - - - - - - -

a zasto?
zasto sto je jedan od bitnih kljuceva izlecenja pacijentu dati NADU

- - - - - - - - - -

..ljudi chesto zdravlje uzimaju zdravo za gotovo, ko datost,
i ne razmishljaju mnogo o tome kako da ga odrze dok neshto ne pochne da shkripi..
..onda se fokusiraju na "popravak" oshtecenog, najcheshce opet zanemarujuci sve ono shto funkcionishe..
..htedoh reci - mnogi ljudi razmishljaju o zdravlju tek kad dodju do bolesti..
..i to do dijagnoze bolesti, da budem josh preciznija..

..izgleda kao da taj papir ljude prevodi direktno iz kategorije zdravih u kategoriju bolesnih..
..koje su besmislene same po sebi..
..a to (samo)svrstavanje je razorno i po zdravlje "zdravih" i po napore tela ka samoizlechenju "bolesnih"..



upravo tako
 
a zasto?
zasto sto je jedan od bitnih kljuceva izlecenja pacijentu dati NADU

Ono što meni daje nadu jeste kad vidim lekara koji zna šta radi, tj. lekara koji ume da identifikuje moju bolest i onda propiše odgovarajuću terapiju za lečenje te bolesti.
To je jedino što očekujem od lekara, jer to je obavezni i jedini preduslov da bih ja mogao da ''think happy thoughts'' i budem pozitivan. U najkraćem: kad sam bolestan - daj mi Dr House-a, a ne Nick Vujičića.
 

Back
Top