Šahisti koji su platili ceh svoje genijalnosti

Baby Yoda

Contributor
Poruka
21.753
Paul Morphy (svetski šampion 1857-1859): Smatran je prvim nezvaničnim svetskim prvakom. U roku od dve godine igrajući međunarodni šah, postao je pomalo smeten. Šah mu je preuredio neurone i više nije bio isti. Poslednju deceniju života proveo je besciljno lutajući ulicama Nju Orleansa, sve vreme razgovarajući sam sa sobom. Umro je prosjak.

Wilhelm Steinitz (svetski šampion 1884-1894): Prvi zvanični svetski šampion umro je u ludnici u Njujorku, slomio se i zarazila ga je buva. Uveo je naučni metod gledanja na igru, proboj koji je hiljadama godina stare šahovske misterije razbio na lako razumljive koncepte koji su milionima širom sveta omogućili da šah shvate kao majstor. Otac modernog šaha, bez sumnje. Bilo bi mu bolje da čaj posluži u bečkim kafićima u kojima je započeo šahovsku karijeru.

Emmanuel Lasker (svetski šampion 1894 - 1921): Matematički genije. Jedan od 12 ljudi na svetu koji su razumeli Ajnštajnovu teoriju relativnosti kada je prvi put objavljena. U stvari, bio je jedan od Ajnštajnovih najboljih prijatelja. Zajedno su razgovarali o složenim jednačinama. Ajnštajn je, međutim, primetio da je Lasker genije izgubljen u šahu. Mogao je biti deo tima koji je razvio atomsku bombu, ali umesto toga Lasker je protratio život gurajući drvo (figure). Lasker je mogao da dobije Nobelovu nagradu, umesto toga, više je voleo da ostane svetski šampion rekordnih 27 godina. Umro je bez para u nekom opskurnom i oronulom stanu u Njujorku.

Jose Raul Capablanca (svetski šampion 1921-1927): Zgodan, harizmatičan čovek, ženskaroš koji nikada u životu nije radio nijedan dan. Sve mu je lako došlo. Rođen je u bogatoj i istaknutoj porodici koja je imala dobre veze sa kubanskom vladom. Šah je naučio sa samo četiri godine gledajući kako njegov otac i ujak igraju dva popodneva. Uopšte mu nije bila potrebna obuka. Nije pročitao nijednu šahovsku knjigu. Njegov mozak je automatski shvatio šta treba učiniti da bi postao svetski šampion. Kubanska vlada postavila ga je za međunarodnog ambasadora i platila mu velike pare da samo luta po svetu i igra šah. Sve ovo je u njemu razvilo jedan od najgigantskijih ego šaha koji je ikada video. Jesti gurmanske obroke u dobrim restoranima, koketirati i zavoditi najlepše dame, igrati karte sa aristrokatima, pušiti domaće kubanske cigare ... ovo je bila njegova rutina posle turnira ... za razliku od toga, drugi velemajstori bi se znojili i mučili pokušavajući da pronađu poboljšanja i nijanse u poznatim otvorima u njihovim hotelskim sobama tokom mnogih sati. Kapablanka je umro igrajući šah u jednom njujorškom klubu. Pukao je arteriju u mozgu zbog visokog krvnog pritiska. Nosio je odelo od 1500 dolara kada se to dogodilo.

Bobby Fischer (svetski šampion 1972-1975): Verovatno najveći igrač svih vremena. Amerikanac koji je prekinuo sovjetsku dominaciju na Svetskom prvenstvu. Kristalno čista igra. Kako je to uspeo, niko ne zna. Najveći instinkt ubice ikad izložen preko table. Igrate ga i znate da ćete izgubiti. Anti-Jevrejin, iako je i sam bio Jevrej. Fišer je rušenje Tvin-Tovers-a proslavio uz smeh i bocu šampanjca. Želeo je da SAD obrišu lice zemlje. Čovek krajnje kontradiktornih, osećao je da je odabrani Amerikanac koji će vojne podučavati „lekciji poniznosti“. To je ono što je mislio da je njegov meč protiv Spasski-a. Šizofrenik. Spasski je na kraju postao njegov prijatelj za ceo život. Fischer je umro zbog zatajenja bubrega. Odbio je sve lekove. Rekao je da je šah završen kao igra.

Garri Kasparov (svetski šampion 1985-2000): Botvinikov omiljeni učenik. Promenitelj igre u istoriji šaha, Kasparov je revolucionisao način na koji se igra treba igrati kao niko pre njega. Uništio je stubove koji su držali klasična poziciona „pravila“. Pokazao je još jedan način tumačenja stavova. Uveo je računarsku eru u pripremu šaha. Bio je svetski broj jedan rekordnih 20 godina. Njegove igre predstavljaju neka od najvećih kreativnih dostignuća u šahu. Najveći napadački igrač svih vremena. Veliki ego. Verovatno najarogantniji šahista ikada. Tvrdoglav. Kasparovljevim putem ili autoputem. Magnus Carlsen i Hikaru Nakamura, dva najveća imena savremenog šaha, napustili su ga kao trenera zbog njegovog abrazivnog stava.

Da li mislite da su velemajstori u šahu pomalo ćaknuti ljudi? :D
 
U ovom tekstu ima dosta preuveličanih i nedorečenih stvari.

Prvo ovo da je šah Morfiju "preuredio neurone" i da je zato skrenuo sa uma je ordinarna glupost.
Morfi je, kao doduše i Fišer jedan vek kasnije (interesantno je da je Fišeru upravo Morfi bio šahovski uzor) patio od manije gonjenja (verovao je da hoće da ga ubiju) i bio sklon depresiji.

Štajnica nije ujela nikakva buva, to su isto gluposti, ali jeste umro u bedi na psihijatrijskoj klinici u Njujorku sa samo jednim dolarom u džepu. Do toga stanja doveli su ga poraz u revaš meču za prvaka sveta sa Laskerom, neuspeli poslovni poduhvati i sve teži bolovi usled reumtazima, koji su uticali na njegovo ponašanje prema drugim ljudima.

Isto je glupost da Kapablanka nije pročitao niti jednu šahovsku knjigu, mada je tačno da je plenio svojom spoljašnošću i da je znao da uživa u životu. Šah ga je učinio jednim od najprepoznatljivijih simbola Kube.

Fišer je psihički pukao jer nije mogao više da podnese da bude jedan od piona u hladnom ratu između Amerike i SSSR-a. Imao je maniju gonjenja baš kao i Morfi, mislio je da ga prisluškuju i prate, a kasnije je izrastao u jednog od simbola antiglobalizma, zbog čega je anatemisan od strane SAD-a. Bio je veliki egocentrik, nepredvidivog ponašanja, ali je besumnje jedan od najvećih šahovskih genija ikad.

Kasparov je napravio ono sranje kada se odvojio od FIDE 1993. godine i osnovao neku svoju asocijaciju, što je u velikoj meri obesmislilo taj sistem takmičenja za prvaka sveta.

Neko ko je zaista imao tešku sudbinu, a nije pomenut ovde je Aleksandar Aljehin, oko koga još uvek kruže brojne kontraverze. Aljehin je od 1918. godine postao šahovski emigrant, nakon što je za dlaku izbegao smrtnu kaznu u boljševičkoj Rusiji. Za vreme Drugog svetskog rata. Tokom Drugog svetskog rata igrao je turnire i partije širom okupirane Evrope i pisao članke u kojima je iskazivao otvoren antagonizam prema šahistima jevrejskog porekla, mada je nakon rata opovrgavao da je on autor tih članaka.

Bio je sklon depresiji i alkoholizmu, a umro je 1946. godine u jeku priprema za meč sa Botvinikom. Pronađen je mrtav u hotelskoj sobi portugalskog hotela za stolom na kome je bila šahovska tabla i prazno posuđe nakon jela. Kao uzrok navedeno je gušenje nedovoljno sažvakanim parčetom mesa, a postoje sumnje i da je izvršio samoubistvo ili da ga je ubio francuski Pokret otpor, na čijem je spisku za odstrel bio zbog svog ponašanja tokom okupacije.

Ima još šahista sa baš tužnim krajem bio je Amerikanac Hari Nelson Pilsberi, pobednik prvog turnira u Hejstingsu 1895. godine, koji je umro u svojoj 34. godini od posledica Sifilisa, pa Karl Šlehter koji je umro 1918. godine od gladi, pa Pol Keres koji je preminuo tokom putovanja brodom sa turnira u Vankuveru itd.
 
Imao sam čast da ih nekoliko lično upoznam i mogu reći da odgovor na ovo pitanje ne može biti univerzalan. Neki jesu a drugi ne.

Ja sam imao tu čast da upoznam Anatolija Karpova, jednog od prvaka sveta, na jednoj simultanci. To je bilo u onom periodu kada ga je Bjelica vodio svuda po Srbiji kao neku estradnu zvezdu kako bi uzeli neku kintu.
Normalan čovek, pragmatičan, povukao par poteza i zapalio :mrgreen:

Ali eto, ostala je lepa uspomena za mene da sam imao priliku da igram protiv svetskog prvaka...
 
U ovom tekstu ima dosta preuveličanih i nedorečenih stvari.

Prvo ovo da je šah Morfiju "preuredio neurone" i da je zato skrenuo sa uma je ordinarna glupost.
Morfi je, kao doduše i Fišer jedan vek kasnije (interesantno je da je Fišeru upravo Morfi bio šahovski uzor) patio od manije gonjenja (verovao je da hoće da ga ubiju) i bio sklon depresiji.

Štajnica nije ujela nikakva buva, to su isto gluposti, ali jeste umro u bedi na psihijatrijskoj klinici u Njujorku sa samo jednim dolarom u džepu. Do toga stanja doveli su ga poraz u revaš meču za prvaka sveta sa Laskerom, neuspeli poslovni poduhvati i sve teži bolovi usled reumtazima, koji su uticali na njegovo ponašanje prema drugim ljudima.

Isto je glupost da Kapablanka nije pročitao niti jednu šahovsku knjigu, mada je tačno da je plenio svojom spoljašnošću i da je znao da uživa u životu. Šah ga je učinio jednim od najprepoznatljivijih simbola Kube.

Fišer je psihički pukao jer nije mogao više da podnese da bude jedan od piona u hladnom ratu između Amerike i SSSR-a. Imao je maniju gonjenja baš kao i Morfi, mislio je da ga prisluškuju i prate, a kasnije je izrastao u jednog od simbola antiglobalizma, zbog čega je anatemisan od strane SAD-a. Bio je veliki egocentrik, nepredvidivog ponašanja, ali je besumnje jedan od najvećih šahovskih genija ikad.

Kasparov je napravio ono sranje kada se odvojio od FIDE 1993. godine i osnovao neku svoju asocijaciju, što je u velikoj meri obesmislilo taj sistem takmičenja za prvaka sveta.

Neko ko je zaista imao tešku sudbinu, a nije pomenut ovde je Aleksandar Aljehin, oko koga još uvek kruže brojne kontraverze. Aljehin je od 1918. godine postao šahovski emigrant, nakon što je za dlaku izbegao smrtnu kaznu u boljševičkoj Rusiji. Za vreme Drugog svetskog rata. Tokom Drugog svetskog rata igrao je turnire i partije širom okupirane Evrope i pisao članke u kojima je iskazivao otvoren antagonizam prema šahistima jevrejskog porekla, mada je nakon rata opovrgavao da je on autor tih članaka.

Bio je sklon depresiji i alkoholizmu, a umro je 1946. godine u jeku priprema za meč sa Botvinikom. Pronađen je mrtav u hotelskoj sobi portugalskog hotela za stolom na kome je bila šahovska tabla i prazno posuđe nakon jela. Kao uzrok navedeno je gušenje nedovoljno sažvakanim parčetom mesa, a postoje sumnje i da je izvršio samoubistvo ili da ga je ubio francuski Pokret otpor, na čijem je spisku za odstrel bio zbog svog ponašanja tokom okupacije.

Ima još šahista sa baš tužnim krajem bio je Amerikanac Hari Nelson Pilsberi, pobednik prvog turnira u Hejstingsu 1895. godine, koji je umro u svojoj 34. godini od posledica Sifilisa, pa Karl Šlehter koji je umro 1918. godine od gladi, pa Pol Keres koji je preminuo tokom putovanja brodom sa turnira u Vankuveru itd.
Hvala ti na svim ispravkama koje sam napisao u postu. Ovo je više copy paste varijanta. Tek za nekolicinu šahista znam (mislim znam ja za njih ali ne njihove živote). Dobro je što si sve lepo opisao i što si dodao još neke. :pivce:
 

Back
Top