RUSKE VLADARKE SU UTEMELjIVAČI NACIONALNE KULTURE
Osvajale i srca i moć
PRVI RUSKI UNIVERZITET, akademije nauka, prvi ruski teatar i umjetnička akademija, mnoge škole i bolnice, ukidanje smrtne kazne, gubernijska reforma, Crnomorska flota... zasluge su ruskih carica
Malo su gdje kao u Rusiji žene odigrale tako krupnu ulogu u razvoju nacionalne kulture. Ova zasluga, prije svega, pripada ruskim caricama, premda su i neke druge dame iz najvišeg ruskog društva, takođe, imale znatnog uticaja na tokove ruske kulture.
Prva žena koja je vladala Rusijom bila je Sofija Aleksejevna, starija sestra Petra Velikog. Sedam godina je bila regent (1682-1689), dok je brat nije zbacio. Za kratko vrijeme vladavine ova obrazovana, umna i energična žena osnovala je Slovensko-grčko-latinsku akademiju, zaključila „Vječni mir” sa Poljskom i postigla korisni dogovor sa Kinom. Umrla je kao kaluđerica, 1704. godine.
Prva ruska carica bila je druga žena Petra Velikog, Katarina Prva, rodom Poljakinja, koju su rođaci, poslije smrti njenih roditelja, poslali u Rusiju na vaspitanje jednoj tetki. Poslije niza avantura, car Petar Veliki upoznao je kod kneza Menšikova, zaljubio u nju i njome se oženio. Do udaje i prelaska u pravoslavlje zvala se Marta Skavronskaja. Poslije ženidbe Petar Veliki živio je i vladao još samo trinaest godina, a kada je umro, 1725, na sveruski presto je došla ona. Car Petar Veliki visoko je cijenio ženin um i urođeni takt, pa ju je valjda zato i vodio često sa sobom kad je putovao van zemlje. Čak je u njenu čast ustanovio orden Sv. Katarine, a njenim je imenom nazvana i jedna topovnjača. Poslije smrti Petra Velikog, koji nije na vrijeme uspio da odredi nasljednika, na ruski presto je dovedena Katarina Prva, najviše zaslugom kneza Menšikova, koji je praktično zavladao Rusijom, pa se ona nije naročito ni bavila državnim poslovima, nego im je pretpostvila lak i bezbrižan život. Ipak je našla vremena i za neke poteze na kojima će joj istorija ruske kulture ostati zauvijek zahvalna. Već iste godine kada je umro Petar Veliki, Katarina Prva je osnovala Akademiju nauka u Peterburgu, a ubrzo je sa njenim pristankom i uz lično zalaganje organizovana ekspedicija Beringa na Daleki istok. Preminula je od tuberkuloze, dvije godine po muževljevoj smrti, u 44. godini.
Ana Ivanovna (negdje Joanovna) bile je sveruska carica od 1730. do 1740. godine. Došla je na presto poslije smrti unuka Petra Velikog, Petra Drugog Aleksejeviča. Bila je kćerka Ivana (negdje Joana) Aleksejeviča, starijeg brata Petra Velikog, znači njegova sinovca. Veoma oskudnog obrazovanja i vaspitanja, udala se za nekog hercoga Fridriha-Vilhelma, koji je ubrzo neočekivano umro. Poslije smrti Petra Drugog, neposredni nasljednici ruskog prestola bili su mlađa, neudata, kći Petra Velikog, Elizabeta Petrovna, i njegov maloljetni drugi unuk, sin njegove druge kćerke Ane Petrovne. No, Tajni dvorski savjet odabrao je Anu Ivanovnu. Ona se znatno više nego državnim poslovima bavila ljubavnim vezama, naročito sa svojim glavnim izabranikom, Hercogom Bironom, kome je postepeno povjerila svu vlast. Za njene vladavine ukinut je zakon Petra Velikog o samo jednom nasljedniku, pa je veleposjednik stekao pravo da imovinu dijeli među svom djecom. Njenu vladavinu obilježavaju i dva rata-sa Poljskom i Turskom. Umrla je 1740, ne ostavivši potomke, ali je za nasljednika odredila sina svoje rođake Ane Leopoldovne, Ivana Šestog, s tim da ona vlada Rusijom do njegovog punoljetstva, a njen ljubavnik hercog Biron da mu bude regent.
Ana Leopoldovna je odmah naredila hapšenje Birona, a sebe je proglasila vladarkom. U vrijeme njene samo jednogodišnje vladavine upravljanje crkvama vraćeno je u ruke sveštenstva. Sa vladi ju je zbacila mlađa kćerka Petra Velikog, Elizabeta Petrovna, uz pomoć gardijskih oficira, a sa njom i njenog sina Ivana Šestog. Umrla je 1746. godine.
Elizabeta Petrovna bila je po prirodi lijena, bez dobrog obrazovanja, ali je dobro znala nekoliko jezika. Na početku vladavine pokazla je interesovanje za državne poslove, ali ih je vremenom prenijela u ruke nekolicine ljubavnika. Njena vladavina, ipak, ostaje obilježena značajnim dometima ekonomije, kulture i spoljne politike. Ukazom je ukinula smrtnu kaznu i unutrašnju carinu, podigla više domova za invalide i siromašne, u Moskvi osnovala prvi ruski univerzitet, po zamisli i planovima Mihaila Lomonosova, u Moskvi i Kazanju otvorila prve gimnazije. U Petrogradu su u njeno vrijeme i njenim zalaganjem otvoreni prvi ruski teatar i prva Umjetnička akademija. Dobro je naoružala rusku flotu i armiju, povela rat sa Švedskom, poslije kojeg je Rusiji pripao dio Finske. Preminula je 1761, ne ostavivši ni ona potomke. Za nasljednika prestola odredila je sina svoje starije seste, Ane Petrovne, Petra Trećeg Fedoroviča.
Žena Petra Trećeg, Katarina Druga Velika, vladala je najduže od ruskih carica (1762-1796). Neupućeni je miješaju sa Katarinom Prvom, ženom Petra Velikog, dok je ona žena Petrovog mlađeg unuka (od kćerke Ane), Petra Trećeg, najnesposobnijeg od svih ruskih careva tog imena. Rođena je kao Sofija Augusta Frederika, u porodici ne baš imućnog pomeranskog princa. U Rusiju je doputovala po pozivu carice Elizabete Petrovne, radi udaje za njenog sestrića, Petra Trećeg, ali se morala pokrstiti, pri čemu je dobila ime Katarina Aleksejevna. Odmalena je ispoljavala bistar um i fini duh, snažan karakter i radnu energiju. Brzo je naučila ruski i latinski, pažljivo je izučavala istorijska i filozofska djela. Jednostavna i prirodna, brzo je uspostavljala kontakte, pa se uskoro okružila brojnim obožavateljima i privrženicima. Poslije smrti carice Elizabete Petrovne, prosto je omrzla svog bahatog, grubog, neotesanog i netalentovanog muža i zbacila ga sa prestola 1762, uz pomoć gardijskih oficira i prestoničnog plemstva. Glavni inicijatori ovog dvorskog prevrata bili su njen ljubavnik Grigorije Orlov i njegova braća. Ljubavnički prestiž od Orlova uskoro preuzima knez Potemkin, pokazavši se kao talentovani državnik i uspješni vojskovođa. Katarina Velika stekla je zasluženo ovaj nadimak. U njeno vrijeme Rusija je dobila mnoge nove škole i bolnice, nikli su širom nje vaspitni domovi, naročito u Moskvi i Peterburgu, osnovala je Medicinski kolegijum, sprovela gubernijsku reformu, podijelivši Rusiju na dvadeset gubernija. Osnovala je Rusku akademiju, potukla tatarsko hanstvo na Krimu i ukrajinsko getmanstvo (vojnu diktaturu), obrazovala Crnomorsku flotu, razvila krupne ruske centre. U spoljnoj politici Rusija se u njeno vrijeme mogla pohvaliti mnogim pobjedama nad Osmanskom imperijom i oslobođenjem od Turaka naroda Sredozemlja, Balkana i Kavkaza. Katarina Velika preminula je 1796, potpuno opravdavši svoj nadimak, jer je njena vladavina obilježena djelima koja joj u istoriji ruske kulture osiguravaju veoma zapaženo mjesto.
Mihailo Miljanić
-------------------------------------------------
Osvajale i srca i moć
PRVI RUSKI UNIVERZITET, akademije nauka, prvi ruski teatar i umjetnička akademija, mnoge škole i bolnice, ukidanje smrtne kazne, gubernijska reforma, Crnomorska flota... zasluge su ruskih carica
Malo su gdje kao u Rusiji žene odigrale tako krupnu ulogu u razvoju nacionalne kulture. Ova zasluga, prije svega, pripada ruskim caricama, premda su i neke druge dame iz najvišeg ruskog društva, takođe, imale znatnog uticaja na tokove ruske kulture.
Prva žena koja je vladala Rusijom bila je Sofija Aleksejevna, starija sestra Petra Velikog. Sedam godina je bila regent (1682-1689), dok je brat nije zbacio. Za kratko vrijeme vladavine ova obrazovana, umna i energična žena osnovala je Slovensko-grčko-latinsku akademiju, zaključila „Vječni mir” sa Poljskom i postigla korisni dogovor sa Kinom. Umrla je kao kaluđerica, 1704. godine.
Prva ruska carica bila je druga žena Petra Velikog, Katarina Prva, rodom Poljakinja, koju su rođaci, poslije smrti njenih roditelja, poslali u Rusiju na vaspitanje jednoj tetki. Poslije niza avantura, car Petar Veliki upoznao je kod kneza Menšikova, zaljubio u nju i njome se oženio. Do udaje i prelaska u pravoslavlje zvala se Marta Skavronskaja. Poslije ženidbe Petar Veliki živio je i vladao još samo trinaest godina, a kada je umro, 1725, na sveruski presto je došla ona. Car Petar Veliki visoko je cijenio ženin um i urođeni takt, pa ju je valjda zato i vodio često sa sobom kad je putovao van zemlje. Čak je u njenu čast ustanovio orden Sv. Katarine, a njenim je imenom nazvana i jedna topovnjača. Poslije smrti Petra Velikog, koji nije na vrijeme uspio da odredi nasljednika, na ruski presto je dovedena Katarina Prva, najviše zaslugom kneza Menšikova, koji je praktično zavladao Rusijom, pa se ona nije naročito ni bavila državnim poslovima, nego im je pretpostvila lak i bezbrižan život. Ipak je našla vremena i za neke poteze na kojima će joj istorija ruske kulture ostati zauvijek zahvalna. Već iste godine kada je umro Petar Veliki, Katarina Prva je osnovala Akademiju nauka u Peterburgu, a ubrzo je sa njenim pristankom i uz lično zalaganje organizovana ekspedicija Beringa na Daleki istok. Preminula je od tuberkuloze, dvije godine po muževljevoj smrti, u 44. godini.
Ana Ivanovna (negdje Joanovna) bile je sveruska carica od 1730. do 1740. godine. Došla je na presto poslije smrti unuka Petra Velikog, Petra Drugog Aleksejeviča. Bila je kćerka Ivana (negdje Joana) Aleksejeviča, starijeg brata Petra Velikog, znači njegova sinovca. Veoma oskudnog obrazovanja i vaspitanja, udala se za nekog hercoga Fridriha-Vilhelma, koji je ubrzo neočekivano umro. Poslije smrti Petra Drugog, neposredni nasljednici ruskog prestola bili su mlađa, neudata, kći Petra Velikog, Elizabeta Petrovna, i njegov maloljetni drugi unuk, sin njegove druge kćerke Ane Petrovne. No, Tajni dvorski savjet odabrao je Anu Ivanovnu. Ona se znatno više nego državnim poslovima bavila ljubavnim vezama, naročito sa svojim glavnim izabranikom, Hercogom Bironom, kome je postepeno povjerila svu vlast. Za njene vladavine ukinut je zakon Petra Velikog o samo jednom nasljedniku, pa je veleposjednik stekao pravo da imovinu dijeli među svom djecom. Njenu vladavinu obilježavaju i dva rata-sa Poljskom i Turskom. Umrla je 1740, ne ostavivši potomke, ali je za nasljednika odredila sina svoje rođake Ane Leopoldovne, Ivana Šestog, s tim da ona vlada Rusijom do njegovog punoljetstva, a njen ljubavnik hercog Biron da mu bude regent.
Ana Leopoldovna je odmah naredila hapšenje Birona, a sebe je proglasila vladarkom. U vrijeme njene samo jednogodišnje vladavine upravljanje crkvama vraćeno je u ruke sveštenstva. Sa vladi ju je zbacila mlađa kćerka Petra Velikog, Elizabeta Petrovna, uz pomoć gardijskih oficira, a sa njom i njenog sina Ivana Šestog. Umrla je 1746. godine.
Elizabeta Petrovna bila je po prirodi lijena, bez dobrog obrazovanja, ali je dobro znala nekoliko jezika. Na početku vladavine pokazla je interesovanje za državne poslove, ali ih je vremenom prenijela u ruke nekolicine ljubavnika. Njena vladavina, ipak, ostaje obilježena značajnim dometima ekonomije, kulture i spoljne politike. Ukazom je ukinula smrtnu kaznu i unutrašnju carinu, podigla više domova za invalide i siromašne, u Moskvi osnovala prvi ruski univerzitet, po zamisli i planovima Mihaila Lomonosova, u Moskvi i Kazanju otvorila prve gimnazije. U Petrogradu su u njeno vrijeme i njenim zalaganjem otvoreni prvi ruski teatar i prva Umjetnička akademija. Dobro je naoružala rusku flotu i armiju, povela rat sa Švedskom, poslije kojeg je Rusiji pripao dio Finske. Preminula je 1761, ne ostavivši ni ona potomke. Za nasljednika prestola odredila je sina svoje starije seste, Ane Petrovne, Petra Trećeg Fedoroviča.
Žena Petra Trećeg, Katarina Druga Velika, vladala je najduže od ruskih carica (1762-1796). Neupućeni je miješaju sa Katarinom Prvom, ženom Petra Velikog, dok je ona žena Petrovog mlađeg unuka (od kćerke Ane), Petra Trećeg, najnesposobnijeg od svih ruskih careva tog imena. Rođena je kao Sofija Augusta Frederika, u porodici ne baš imućnog pomeranskog princa. U Rusiju je doputovala po pozivu carice Elizabete Petrovne, radi udaje za njenog sestrića, Petra Trećeg, ali se morala pokrstiti, pri čemu je dobila ime Katarina Aleksejevna. Odmalena je ispoljavala bistar um i fini duh, snažan karakter i radnu energiju. Brzo je naučila ruski i latinski, pažljivo je izučavala istorijska i filozofska djela. Jednostavna i prirodna, brzo je uspostavljala kontakte, pa se uskoro okružila brojnim obožavateljima i privrženicima. Poslije smrti carice Elizabete Petrovne, prosto je omrzla svog bahatog, grubog, neotesanog i netalentovanog muža i zbacila ga sa prestola 1762, uz pomoć gardijskih oficira i prestoničnog plemstva. Glavni inicijatori ovog dvorskog prevrata bili su njen ljubavnik Grigorije Orlov i njegova braća. Ljubavnički prestiž od Orlova uskoro preuzima knez Potemkin, pokazavši se kao talentovani državnik i uspješni vojskovođa. Katarina Velika stekla je zasluženo ovaj nadimak. U njeno vrijeme Rusija je dobila mnoge nove škole i bolnice, nikli su širom nje vaspitni domovi, naročito u Moskvi i Peterburgu, osnovala je Medicinski kolegijum, sprovela gubernijsku reformu, podijelivši Rusiju na dvadeset gubernija. Osnovala je Rusku akademiju, potukla tatarsko hanstvo na Krimu i ukrajinsko getmanstvo (vojnu diktaturu), obrazovala Crnomorsku flotu, razvila krupne ruske centre. U spoljnoj politici Rusija se u njeno vrijeme mogla pohvaliti mnogim pobjedama nad Osmanskom imperijom i oslobođenjem od Turaka naroda Sredozemlja, Balkana i Kavkaza. Katarina Velika preminula je 1796, potpuno opravdavši svoj nadimak, jer je njena vladavina obilježena djelima koja joj u istoriji ruske kulture osiguravaju veoma zapaženo mjesto.
Mihailo Miljanić
-------------------------------------------------
