
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
RUMENI VEK
U tišini na počinak ide
Umor mu kola užarenim telom
Dok lagano otežalo se spušta
Poslednjom snagom lepotu daje
Poljubac zemlji rumenilom snenim
To sunce dragu ostavlja svoju
Do jutra ranog kad ponovo će doći
Da milu svoju ljubi do noći.
Sunce i zemlja u zagrljaju vazda
Dodir nedodirom nebeskim jezdi
Za navek vezani bliskim daljinama
Rumenim sastancima u zalascima i svitanjima
Poljupcima u umiranjima i radjanjima
Uvek blizu i uvek daleko
Nedostižom zraci sunca lete
Da dragoj na lice slete
Nekad žarko da zemlja puca
A nekad nežna je ljubav sunca.
Vekovima tako njih dvoje
Da prirodne zakone zadovolje.
Samo prirode logičan sled
Uvek njih dvoje za vjekov vjek.



