
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
ROSA I LJUDI
Nikada samo jedna ne nastaje
Zato što priroda joj to ne daje
Vazda u grupi te staklaste perle
Same sobom uvek opčinjene
Za ogledalo one druge vazda zakačene
K’o biseri nanizane
Jedna na drugu naslonjene
Kao osmesi, kao suze,
Kao pesničke muze,
Kao srećice i tuge...jedna drugoj sluge
Kao ljudi...ljudi i ćudi
Jedna drugu voli ali je i kudi
Sunce i dan im uvek sudi.
Providni djerdan staklastog lika
Zaigra u oku mnogo lepih slika
Tek eto, osmeh širok da stavi na lice
U rano jutro dok pravi tog dana skice

PS Dobro vam jutro...


