Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.037
Imamo specifičnu situaciju – stoga i izmenjena pravila.
Na konkurs su stigle (svega) dve priče. Autor jedne od priča nije želeo da učestvuje ukoliko konkurencija ne bude veća od tri priče, što je njegovo pravo koje sam ispoštovala. Drugi autor nije postavio uslove, tako da je „Obična priča“ jedina na ovom konkursu.
Glasanja – podrazumevano - neće biti, a našu autorku, Kamenitu, molim da zada novu temu. Ujedno joj zahvaljujem na učešću i čestitam.
OBIČNA PRIČA
Ne znam kada sam prestala da marim za sve, kada sam postala ravnodušna prema svemu. To je nekako došlo samo od sebe, polako i neprimetno. Ranije su me do ludila dovodili u firmi, u kući, u gradskom prevozu... ma svuda. U komšiluku sam uglavnom sa svima lepo živela. Osim sa njima, Francuzima. Mislim, Ankom i Draganom, zovemo ih Francuzima jer su ceo život, do penzije, proveli u Francuskoj. Deca su im ostala tamo, neće valjda da se vraćaju, nisu poludeli. A ti Francuzi... Mislim, nisu oni loši ljudi, ali nije ovo Francuska, pa da ovde važe ti njihovi zakoni. Stalno nešto prigovaraju, lako je njima kad imaju francuske penzije. To me ranije mnogo nerviralo, ali je posle prestalo.
A onda je jednog dana došao inspektor, sanitarni li je, komunalni, ne znam više. Nije on čovek ništa rekao, znam ja ko nas je prijavio. Niko drugi, samo oni . Kažu da im moje svinje smrde i da je u Beogradu zabranjeno držanje životinja. Baš je ovo Beograd, pa do centra mi treba skoro sat i po. Moram da čuvam, moramo da jedemo. Moja plata kasni mesecima, evo, već osam meseci dinar nisam dobila, ovako matora se švercujem po prevozu. Gazda stalno obećava, ali ništa ne daje. Muževljeva invalidska penzija je mala, tek da se plate komunalije, on zato radi kao portir noću, da donese neki dinar. Deca idu u školu, to košta... Šta ću, moram, kao da ja volim da trčim pre posla u svinjac. Šta je to, dve svinje...
Ja sam čoveka lepo sačekala, ponudila sokom, lepo mu objasnila zašto čuvamo te svinje, potpisala zapisnik, sve lepo. Nisam se ni nasekirala. Samo sam mislila, kako ćemo ako stvarno budemo morali da ih zakoljemo sada, još je rano, nisu dovoljno narasle. Kaznu nećemo da plaćamo, odakle mi pare za kaznu.
I onda sutradan ujutru, ne znam ni sama šta se desilo... Nešto mi se slomilo, onako unutra. Sačekala sam da oni odu u te svoje šetnje, da deca odu u školu, onaj moj još nije bio došao... Lepo sam uzela sekiru, ušla u njihovo dvorište, budale ne zaključavaju kapiju, i jeste, gospodine sudija, polomila sam im sve prozore i roletne po kući. I baštensku garnituru, jedino mi nje žao, baš je bila lepa, onako od pruća i ofarbana u belo, kao čipka. I isprevrtala sam i polomila sve saksije. Nisam uspela da dohvatim samo prozore na kupatilu, bili mi visoki. Jeste bilo teško, sva sam se u vodu pretvorila. Srce mi je preskakalo sve vreme, mislila sam da će da iskoči iz grudi. Ne znam zašto, uopšte nisam čula buku od te silne lomljave, kao da mi je neko sipao olovo u uši. Jedva sam disala od umora, ali kada sam sve završila bilo mi je lakše. Istuširala sam se i otišla na posao u drugu smenu.
Da li se kajem? Ma, ne znam ni sama... Lepo vam kažem da mi je sve svejedno, ne znam...
Na konkurs su stigle (svega) dve priče. Autor jedne od priča nije želeo da učestvuje ukoliko konkurencija ne bude veća od tri priče, što je njegovo pravo koje sam ispoštovala. Drugi autor nije postavio uslove, tako da je „Obična priča“ jedina na ovom konkursu.
Glasanja – podrazumevano - neće biti, a našu autorku, Kamenitu, molim da zada novu temu. Ujedno joj zahvaljujem na učešću i čestitam.

OBIČNA PRIČA
Ne znam kada sam prestala da marim za sve, kada sam postala ravnodušna prema svemu. To je nekako došlo samo od sebe, polako i neprimetno. Ranije su me do ludila dovodili u firmi, u kući, u gradskom prevozu... ma svuda. U komšiluku sam uglavnom sa svima lepo živela. Osim sa njima, Francuzima. Mislim, Ankom i Draganom, zovemo ih Francuzima jer su ceo život, do penzije, proveli u Francuskoj. Deca su im ostala tamo, neće valjda da se vraćaju, nisu poludeli. A ti Francuzi... Mislim, nisu oni loši ljudi, ali nije ovo Francuska, pa da ovde važe ti njihovi zakoni. Stalno nešto prigovaraju, lako je njima kad imaju francuske penzije. To me ranije mnogo nerviralo, ali je posle prestalo.
A onda je jednog dana došao inspektor, sanitarni li je, komunalni, ne znam više. Nije on čovek ništa rekao, znam ja ko nas je prijavio. Niko drugi, samo oni . Kažu da im moje svinje smrde i da je u Beogradu zabranjeno držanje životinja. Baš je ovo Beograd, pa do centra mi treba skoro sat i po. Moram da čuvam, moramo da jedemo. Moja plata kasni mesecima, evo, već osam meseci dinar nisam dobila, ovako matora se švercujem po prevozu. Gazda stalno obećava, ali ništa ne daje. Muževljeva invalidska penzija je mala, tek da se plate komunalije, on zato radi kao portir noću, da donese neki dinar. Deca idu u školu, to košta... Šta ću, moram, kao da ja volim da trčim pre posla u svinjac. Šta je to, dve svinje...
Ja sam čoveka lepo sačekala, ponudila sokom, lepo mu objasnila zašto čuvamo te svinje, potpisala zapisnik, sve lepo. Nisam se ni nasekirala. Samo sam mislila, kako ćemo ako stvarno budemo morali da ih zakoljemo sada, još je rano, nisu dovoljno narasle. Kaznu nećemo da plaćamo, odakle mi pare za kaznu.
I onda sutradan ujutru, ne znam ni sama šta se desilo... Nešto mi se slomilo, onako unutra. Sačekala sam da oni odu u te svoje šetnje, da deca odu u školu, onaj moj još nije bio došao... Lepo sam uzela sekiru, ušla u njihovo dvorište, budale ne zaključavaju kapiju, i jeste, gospodine sudija, polomila sam im sve prozore i roletne po kući. I baštensku garnituru, jedino mi nje žao, baš je bila lepa, onako od pruća i ofarbana u belo, kao čipka. I isprevrtala sam i polomila sve saksije. Nisam uspela da dohvatim samo prozore na kupatilu, bili mi visoki. Jeste bilo teško, sva sam se u vodu pretvorila. Srce mi je preskakalo sve vreme, mislila sam da će da iskoči iz grudi. Ne znam zašto, uopšte nisam čula buku od te silne lomljave, kao da mi je neko sipao olovo u uši. Jedva sam disala od umora, ali kada sam sve završila bilo mi je lakše. Istuširala sam se i otišla na posao u drugu smenu.
Da li se kajem? Ma, ne znam ni sama... Lepo vam kažem da mi je sve svejedno, ne znam...