.
Ne znam kako se iznenadno desilo da se naši čudni svetovi slučajno susretnu.
Bio je to čarobni trenutak,kao kada te struje strasti odvuku u ljubavni vrtlog i telo ti zanemoća od
napornog plivanja u pomahnitaloj bujici.
I ti se onda rezignirano predaš.
Za kratko vreme ti se onesposobi razum,zarobi te snaga neobjašnjive sile.
Kada se,napokon,dočepaš obale,na njenom tlu se probudiš uz veliki prasak bolne spoznaje...
Mesecima već,a evo već će i godina,kako skupljam komadiće našeg razrušenog sveta.
U snovima te još samo vidim,jer u čudnom svetu nesvesnog postojanje tvoje ne mogu da sprečim.
U potisnutom te čežnjivo sanjam,a u stvarnosti ne dopuštam sebi da te imam.
I znam da te neću pozvati kako bih ti sa stidom rekla kako te zauvek skrivam u svom srcu.
I znam da me isto tako čuvaš....kažu mi da te slama želja da vratiš prošlo vreme naše.
Teško to ide,kad sreća je iluzija života.
Teško to ide,kad postoje stvari koje su neprevodive u reči.
Ja opstajavam i dalje u živoj obmani srećnih trenutaka bliske prošlosti.
Čuvam te kao biser vredan,kao jedinu dragocenost koju sam u životu želela da imam.
Čuvam te kao sopstvenu svetu stvar koju na čudan način imam,a nemam.
Čuvam te kao relikviju....
Ps.
Da ga nisam srela,ja bih ga svojim snovima u život donela...
Anzia Jezierska
/1880-1970/
Poljska
.....
Ne znam kako se iznenadno desilo da se naši čudni svetovi slučajno susretnu.
Bio je to čarobni trenutak,kao kada te struje strasti odvuku u ljubavni vrtlog i telo ti zanemoća od
napornog plivanja u pomahnitaloj bujici.
I ti se onda rezignirano predaš.
Za kratko vreme ti se onesposobi razum,zarobi te snaga neobjašnjive sile.
Kada se,napokon,dočepaš obale,na njenom tlu se probudiš uz veliki prasak bolne spoznaje...
Mesecima već,a evo već će i godina,kako skupljam komadiće našeg razrušenog sveta.
U snovima te još samo vidim,jer u čudnom svetu nesvesnog postojanje tvoje ne mogu da sprečim.
U potisnutom te čežnjivo sanjam,a u stvarnosti ne dopuštam sebi da te imam.
I znam da te neću pozvati kako bih ti sa stidom rekla kako te zauvek skrivam u svom srcu.
I znam da me isto tako čuvaš....kažu mi da te slama želja da vratiš prošlo vreme naše.
Teško to ide,kad sreća je iluzija života.
Teško to ide,kad postoje stvari koje su neprevodive u reči.
Ja opstajavam i dalje u živoj obmani srećnih trenutaka bliske prošlosti.
Čuvam te kao biser vredan,kao jedinu dragocenost koju sam u životu želela da imam.
Čuvam te kao sopstvenu svetu stvar koju na čudan način imam,a nemam.
Čuvam te kao relikviju....
Ps.
Da ga nisam srela,ja bih ga svojim snovima u život donela...
Anzia Jezierska
/1880-1970/
Poljska
.....