Kada se podje od analize reči i pojmova, u različitim religijama i duhovnim učenjima, zapanjuje podudarnost i smisaona povezanost. Na primer, u hinduizmu suština svega je Brahman. Reč Brahman ima značenje bujanja, bubrenja, klijanja ili nečega što bukne, prsne i raste. U Gnosticizmu Bog je Monad ili Jedan koji se još naziva i Pleroma (grč.) što znači punoća, ispunjenost kao i region svetlosti. U Neoplatonizmu ima značenje inteligibilnog sveta kojem se suprostavlja ograničeni čulni svet.
Na latinskom se postojanje kaže "existere" što znači izaći, istupiti, kao i pojaviti se. Istupiti (individualizovati) i izaći se može samo iz jedinstva i zajedništva, kao što pojava može uslediti iz nepojavnosti ili nemanifestovanosti. Time se sugeriše da manifestovana materijalnost i individualnost u fizičkoj dimenziji nastaje iz nemanifestovanog, nematerijalnog zajedništva i jedinstva. Kao i to da se u osnovi manifestovanog nemira i aktivnosti nalazi nemanifesovani mir i savršena punoća života.
Takva suprotnost i jeste razlog što je teško iskazati i shvatiti duhovnu dimenziju. Neprolaznost se pokušava objasniti kroz vremensku prolaznost. Bezgranični, neiskazivi smisao se objašnjava ograničeninim delovima smisla. Ono što je u nefizičkoj dimenziji istovremena ekspanzija i sažimanje (pošto uzrok ne prethodi posledici) u fizičkoj je vremenski ciklus nastanka i nestanka različitih tela.
Hinduizam navodi da živo biće posle smrti prelazi u duhovnu sferu gde se oslobadja iluzije zemaljskog života. Katolicizam propagira purgatorijum ili čišćenje duša pre ulaska u višu oblast. Svaki čovek ima svoj bitak (više Sopstvo) kojem se vraća posle telesnog iskustva. To postiže istovremenim sažimanjem u dušu i širenjem u duhu. Spoznavajući dubinu svoje duše i visinu duha, postaje celovito i razotkriva tajnu svoga bitisanja. Dakle, tek bez tela postiže punu osvešćenost i egzistira kao čista Ideja ili smisao. Ali, time ne završava razvoj pošto dolazi u kontak s drugim Idejama. Bitak svakog bića pripada nekoj vrsti i nalazi se u okviru Jednog bitka. Na primer, ptice imaju njihovu zajedničku suštinu, ljudi svoju itd. U tom smislu postoji hijerahija Ideja i bitaka isto kao što u fizičkoj sferi postoji raznolikost telesnih oblika i inteligencije. Svaka naredna sadrži i sveobuhvatiji smisao sve do krajnjeg Jednog bitka iz kojeg proizadju svi bici i bića, odnosno i nematerijalno i materijalno.
Hrišćanstvo taj bitak naziva Bogom, ali pominje i Sveto Trojstvo unutar njega. Hinduizam govori o Brahmanu kao Jednom, kosmičkom principu u kojem je i Brahma, Vishnu i Shiva. Prema tim učenjima Bog je Jedna svest ili život koji je u svemu i iznad svega. Zbog toga uvek ostaje vrhunski, neshvatljivi smisao. Iako je nemanifestovan i nevidljiv stvara fizičku pojavu istovremenim širenjem i sažimanjem. Širenjem se razdvaja u Sveto Trojstvo da bi se kroz njega opet spojio postigavši drugačiji, viši smisao. Tom cirkulacijom se obnavlja, osmišljava i opstaje kao večni život.
Hrišćanstvo Sveto Trojstvo imenuje Ocem, Sinom i Svetim Duhom. Ako se uzme u obzir činjenica da je hrišćanstvo nastalo u patrijarhatu razumljivo je što su imena u muškom rodu i što je izostavljena ženska oznaka. Imena su simbolična. Odnose se na transformacije Boga. Otac je Duša/Ljubav. Sin jedinstvena (celovita) Misao/Ideja, a Sveti Duh/Razum.
Bog ulaskom u sebe izlazi iz sebe. Ulazeći postaje Duša iz koje se uzvisuje i rasprostire kao Duh. Time nastaje fizička pojava tamne gustine i dubine na jednoj strani, dok se na drugoj stvara razredjenost, praznina i eterična visina. Tako od Jednog nastaje dvoje. Sažimajući se Duša postiže punoću i mir, a duh sveobuhvatno razumevanje. U trenutku kada se Duša u potpunosti ispuni, zadovolji i umiri, Duh se uzvisi u apsolutnoj jasnoći.
Ali, tada dodje do preokreta. U Duši se javi nemir i žudnja za onim što je spolja, dok Duh, spoznavši svoju prazninu, oseti čežnju za punoćom iznutra. Duša ne može da odoli spoljašnjoj sili, a Duh unutrašnjoj privlačnosti tako da dodje do njihovog susreta, spoja i ekstaze. Kroz nju Duh oplodi Dušu i rasplamsa skrivenu iskru života. Duša brsne oplodjena novim životom i radja Ideju/Misao, pa od dvoje nastaje troje.
Misao rodjena iz jedinstva božije Duše i Duha je jedinstvena. Hrišćanstvo je zbog toga i naziva jedinorodjenim Sinom, jer nosi idejnu sliku (zamisao) celokupnog univerzuma. Dakle, Duša, Um/Misao i Duh su nematerijalna, duhovna stanja Jedne svesti koja stvaraju pojavu tame, svetlosti i eterične praznine. Oni su nevidljiva suština iza vidljive pojave vasione.
Medjutim, oni nisu Bog, već njegovi različiti aspekti. Njihovo jedinstvo je Bog. Onog momenta kada dodje do toga jedinstva ostvari se svesna celovitost. Formira se ogromna, nezamisliva snaga svesti. Tada se javi Bog. Od njegovog glasa zavibrira univerzum. Prožme ga zvuk kreacije. Sve se pokrene. Rasplamsa se vatra života, pa pokulja svetlost iz utrobe mraka šireći život. Eksplozijom svestlosti život iz duhovne dimenzije prelazi u fizičku. Iz nemanifestovanosti i bezobličnosti nastaje manifestovani oblik i pojava.
Mada naizgled sve izgleda kao zbrka i haos sve ima smisao. U osnovi svakog elementa vibrira božija Reč i Misao. Ništa ne može postojati u fizičkoj sferi ukoliko nije postojalo u Bogu. Interakcijom i sjedinjavanjem različitih elemenata nastaju i kompleksniji oblici/tela koja se neprestano umnožavaju i razmnožavaju šireći univerzum.
Na latinskom se postojanje kaže "existere" što znači izaći, istupiti, kao i pojaviti se. Istupiti (individualizovati) i izaći se može samo iz jedinstva i zajedništva, kao što pojava može uslediti iz nepojavnosti ili nemanifestovanosti. Time se sugeriše da manifestovana materijalnost i individualnost u fizičkoj dimenziji nastaje iz nemanifestovanog, nematerijalnog zajedništva i jedinstva. Kao i to da se u osnovi manifestovanog nemira i aktivnosti nalazi nemanifesovani mir i savršena punoća života.
Takva suprotnost i jeste razlog što je teško iskazati i shvatiti duhovnu dimenziju. Neprolaznost se pokušava objasniti kroz vremensku prolaznost. Bezgranični, neiskazivi smisao se objašnjava ograničeninim delovima smisla. Ono što je u nefizičkoj dimenziji istovremena ekspanzija i sažimanje (pošto uzrok ne prethodi posledici) u fizičkoj je vremenski ciklus nastanka i nestanka različitih tela.
Hinduizam navodi da živo biće posle smrti prelazi u duhovnu sferu gde se oslobadja iluzije zemaljskog života. Katolicizam propagira purgatorijum ili čišćenje duša pre ulaska u višu oblast. Svaki čovek ima svoj bitak (više Sopstvo) kojem se vraća posle telesnog iskustva. To postiže istovremenim sažimanjem u dušu i širenjem u duhu. Spoznavajući dubinu svoje duše i visinu duha, postaje celovito i razotkriva tajnu svoga bitisanja. Dakle, tek bez tela postiže punu osvešćenost i egzistira kao čista Ideja ili smisao. Ali, time ne završava razvoj pošto dolazi u kontak s drugim Idejama. Bitak svakog bića pripada nekoj vrsti i nalazi se u okviru Jednog bitka. Na primer, ptice imaju njihovu zajedničku suštinu, ljudi svoju itd. U tom smislu postoji hijerahija Ideja i bitaka isto kao što u fizičkoj sferi postoji raznolikost telesnih oblika i inteligencije. Svaka naredna sadrži i sveobuhvatiji smisao sve do krajnjeg Jednog bitka iz kojeg proizadju svi bici i bića, odnosno i nematerijalno i materijalno.
Hrišćanstvo taj bitak naziva Bogom, ali pominje i Sveto Trojstvo unutar njega. Hinduizam govori o Brahmanu kao Jednom, kosmičkom principu u kojem je i Brahma, Vishnu i Shiva. Prema tim učenjima Bog je Jedna svest ili život koji je u svemu i iznad svega. Zbog toga uvek ostaje vrhunski, neshvatljivi smisao. Iako je nemanifestovan i nevidljiv stvara fizičku pojavu istovremenim širenjem i sažimanjem. Širenjem se razdvaja u Sveto Trojstvo da bi se kroz njega opet spojio postigavši drugačiji, viši smisao. Tom cirkulacijom se obnavlja, osmišljava i opstaje kao večni život.
Hrišćanstvo Sveto Trojstvo imenuje Ocem, Sinom i Svetim Duhom. Ako se uzme u obzir činjenica da je hrišćanstvo nastalo u patrijarhatu razumljivo je što su imena u muškom rodu i što je izostavljena ženska oznaka. Imena su simbolična. Odnose se na transformacije Boga. Otac je Duša/Ljubav. Sin jedinstvena (celovita) Misao/Ideja, a Sveti Duh/Razum.
Bog ulaskom u sebe izlazi iz sebe. Ulazeći postaje Duša iz koje se uzvisuje i rasprostire kao Duh. Time nastaje fizička pojava tamne gustine i dubine na jednoj strani, dok se na drugoj stvara razredjenost, praznina i eterična visina. Tako od Jednog nastaje dvoje. Sažimajući se Duša postiže punoću i mir, a duh sveobuhvatno razumevanje. U trenutku kada se Duša u potpunosti ispuni, zadovolji i umiri, Duh se uzvisi u apsolutnoj jasnoći.
Ali, tada dodje do preokreta. U Duši se javi nemir i žudnja za onim što je spolja, dok Duh, spoznavši svoju prazninu, oseti čežnju za punoćom iznutra. Duša ne može da odoli spoljašnjoj sili, a Duh unutrašnjoj privlačnosti tako da dodje do njihovog susreta, spoja i ekstaze. Kroz nju Duh oplodi Dušu i rasplamsa skrivenu iskru života. Duša brsne oplodjena novim životom i radja Ideju/Misao, pa od dvoje nastaje troje.
Misao rodjena iz jedinstva božije Duše i Duha je jedinstvena. Hrišćanstvo je zbog toga i naziva jedinorodjenim Sinom, jer nosi idejnu sliku (zamisao) celokupnog univerzuma. Dakle, Duša, Um/Misao i Duh su nematerijalna, duhovna stanja Jedne svesti koja stvaraju pojavu tame, svetlosti i eterične praznine. Oni su nevidljiva suština iza vidljive pojave vasione.
Medjutim, oni nisu Bog, već njegovi različiti aspekti. Njihovo jedinstvo je Bog. Onog momenta kada dodje do toga jedinstva ostvari se svesna celovitost. Formira se ogromna, nezamisliva snaga svesti. Tada se javi Bog. Od njegovog glasa zavibrira univerzum. Prožme ga zvuk kreacije. Sve se pokrene. Rasplamsa se vatra života, pa pokulja svetlost iz utrobe mraka šireći život. Eksplozijom svestlosti život iz duhovne dimenzije prelazi u fizičku. Iz nemanifestovanosti i bezobličnosti nastaje manifestovani oblik i pojava.
Mada naizgled sve izgleda kao zbrka i haos sve ima smisao. U osnovi svakog elementa vibrira božija Reč i Misao. Ništa ne može postojati u fizičkoj sferi ukoliko nije postojalo u Bogu. Interakcijom i sjedinjavanjem različitih elemenata nastaju i kompleksniji oblici/tela koja se neprestano umnožavaju i razmnožavaju šireći univerzum.