Relativnost znanja

S obzirom da je opažanje sastavni element spoznavanja, izmedju opažanja i spoznaje postoji uslovljen odnos. Bolje opažanje doprinosi boljem razumevanju fizičkih zakonitosti, dok je poznavanje fizičkih zakonitosti neophodno za inovaciju i usavršavanje različitih instrumenata i daljnjeg razvoja znanja. Na primer, inovacijom mikroskopa se sa sigurnošću utvrdilo postojanje mikroorganizama. Do tada se samo naslućivalo i pretpostavljalo.

Spoznaja je kontinualan proces koji se sastoji od različitih faza. Svaka faza nosi nove, drugačije uvide. Znanje nikada nije, niti može biti, završeno i savršeno. Uvek se otkriva nešto novo. Zato se iziskuje neprestana modifikaciju znanja kroz nadgradnju i proširivanje, a ponekad i eliminaciju zabluda i predrasuda. Time pojedini koncepti i ideje poprime sasvim drugačije obeležje. Realizacija da je znanje relativno, a ne apsoluno je veoma značajna. Omogućava otvorenost prema drugačijim idejama i radikalnijoj spoznaji. Mnogi napredni mislioci su napominjali da iluzija konačnosti i savršenosti vodi u dogmatizam i regres:

Andre Gide: „Veruj onima koji tragaju za istinom, sumnjaj u one koji su je pronašli.“

Miguel De Unamuno: „Istinska nauka uči, iznad svega, da se sumnja i da se ne zna.“

Edvard Dahlberg: „Potrebno je veoma dugo vremena da se ništa ne razume.“

Otvoren stav je zastupljen i u izjavi naučnika koji je rekao da za vreme traganja ne sumnja da će nešto pronaći, ali kad pronadje sumnja i proverava to što je pronašao. Iluzija konačne spoznaje nastaje iz arogantnosti. Što god je znanje ograničenije, ono je arogantnije. Stvara zabludu savršenosti. Socrates je to odavno shvatio. Plato(n) piše: „Otišao sam kod jednog čoveka, koji je smatran mudrim, da bih proverio njegovo znanje – njegovo ime ne moram pominjati, on je bio političar koga sam ja odabrao da ispitujem – i rezultat je bio sledeći: Kada sam počeo da razgovaram s njim, nisam se mogao oteti utisku da on uopšte nije mudar; iako je smatran od mnogih, a naročito sam od sebe. Pokušao sam da mu objasnim da on sebe samo smatra mudrim, a da to ipak nije. Posledica toga je bila da je počeo da me mrzi i njegovoj mržnji se priključila još nekolicina ljudi koji su bili prisutni i koji su me čuli. Tako da sam otišao, govoreći sam sebi: Iako ja mislim da ni jedan od nas dvojice ne zna nešto lepo ni značajno, ipak sam ja bolji nego on – zato što on ne zna, a misli da zna.

Ja niti znam, niti mislim da znam. Zbog toga sam ja ipak u prednosti u odnosu na njega. Onda sam otišao kod drugog koji se smatrao još mudrijim i moj zaključak je bio potpuno isti. Stvorio sam samo neprijatelja i od njega i od mnogih pored njega.“

Socrates je prevazišao iluziju konačnog znanja. Shvatio je da ima toliko toga što ne zna. Zato je imao dublji uvid od sagovornika. Njih je arogantan stav zadržao u iluziji znanja. To ih je i sprečilo da ostvare radikalnije razumevanje, dok je njega osposobilo da to shvati. Svesnost o vlastitom neznanju je pomak. Omogući da se izadje iz iluzornosti potpunog razumevanja i da se zadržava otvoren um.

Iako je do sada otkriveno dosta fizičkih zakonitosti, koje izgledaju apsolutne, one su, ipak, relativne. Srazmera onoga što znamo u odnosu na ono što ne znamo je suviše velika da bi nam dala povod za samouverenost. Newton je toga bio svestan kada je izjavio: „To što znamo je kapljica, to što ne znamo je more.“

Mi još uvek nemamo odgovore na ključna pitanja nastanka univerzuma i nas samih. Bez tih odgovora naučno shvatanje predstavlja „čardak ni na nebu ni na zemlji“ ili krošnju drveta bez korena. Anne Wilson Schaef, s pravom, postavlja sledeća pitanja: “ Koliko toga ima u misteriji života o čemu ja ništa ne znam? Koliko toga ja ne znam zato što je moj um treniran da se zatvori za sve pojave koje ne mogu opaziti i razumeti čulima i tehnologijom, i koje se ne mogu objasniti modernom naukom?”
 
Što god je znanje ograničenije, ono je arogantnije. Stvara zabludu savršenosti.
Интересантан феномен који ме изнова фасцинира. Одакле људима осећај да је њихово знање јединствено, само њима доступно. Пречесто се срећем са тим да саговорник са висине и самоуверено просипа тврдње као да поседује искључиво право на њих.
Увек се запитам да ли се није сусретао са особама које би знале више од њега или бар једнако или је нека врста умне ограничености у питању?
Ма колико уверена у своје лично знање или сазнања, увек верујем да мој саговорник то такође зна, чак се надам да зна и више од мене. У супротном никад ништа ново или више не би научила.

Један од разлога што ми се допада твој начин писања је управо тај тон који није свезнајући, већ афирмише даљу потрагу и размишљање. 😊🍀
 
Hvala Плет. :) Veoma lepo napisano. Rekla bih da takva pojava nastaje i iz potrebe za sigurnocu i kontrolom. Zivot se ne moze u potpunosti predvideti i kontrolisati. To prouzrokuje anksioznost i nesigurnost. Konacna spoznaja stvara oazu sigurnosti i samouverenosti.

Daje osecaj stabilnosti u stalnim promenama, kao i osecaj nadmoci, licne vaznosti i znacaja. Zato se strastveno brani. Ko god narusava ili pokusa narusiti "tvrdjavu znanja" dozivljava se kao neprijatelj. Vlastiti znacaj je vazniji od istine ili daljnjeg rasta i razvoja, pa je um zatvoren.

Um se otvara tek kada se to prevazidje kroz unutrasnju integralnost i iskrenost. Tada napredak postaje vazniji od dokazivanja i pokazivanje licne velicine. Naravno, ovo su samo uopstene pretpostavke. Verujem da ima vise individualnih razloga, ali se ne treba zanemariti ni uticaj sredine, mentalitet i vaspitanje.
 

Back
Top