...
Izdržimo samo do jutra,dragi...
Sporo prolazi,ali otići će ova teskobna noć.
Ima nečega u tebi što mi se čini poznatim.
Šta ja to prepoznajem...znaš li,dušo?
Je li to odraz moje samoće koja se ogleda u očima tvojim?
Zažmuri,mili....
Čvrsto zatvori oči,da u njihovom stisku nestane slika moje izgubljene mogućnosti.
Ovo više nisam ja.
To iz mene progovara ona druga,bezosećajna.
Neka druga žena je uzaludno čekala da se tvojom stazom vrati iz odbeglog juče.
Izdržimo do jutra,dragi...
Skoro će zora,požurimo da nas ne zatekne ovako obnažene,telom i dušom.
Znaš..ti si samo moj očaj u bezvremenu.
Ti si moj bolan grč srca.
Samo da preguramo ovu noć..onda će se stvari vratiti u svoju ustajalu kolotečinu.
Jedino je važno preživeti ovu bartolomejsku noć.
Ostani tu nepomično i samo me isprati pogledom.
Pusti da mirno odem niz ovu ulicu,koracima odsustva svih mojih puteva.
Uvek ću prolaziti njom,držeći te za ruku,a sama...tvoja,a ničija.
Sa svakim nestvarnim stiskom tvog dlana sjediniće se bol i praznina u meni.
Izdržimo do jutra,dragi..
Okrutno je saznanje da se nikada ne možeš stopiti sa nekim koji je po tvojoj volji.
Mogućnost radjanja sopstvenog,autentičnog bića je nemoguća misija.
Ostaješ na kraju svojih želja sam..sa zamrlim krikom u grudima.
Sopstveno telo je čelični kavez u kome su zatočene naše čežnje i nade.
U njemu očajavaju naše misli koje žele da se razlete po svetu,kao ptice.
A pticama nije mesto u kavezu..potreban im je nebeski svod,sloboda.
Naša duša je ptica zarobljena u kavezu - vlastitom telu.
Kavez je naša tamnica.
Izdržimo do jutra,dragi...
Onda ću otići,zato što mi je stalo do nas.
Odlazim,zato što si mi potreban drugačiji.
Odlazim,da bih mogla i dalje da te volim.
Čežnja je nedopustiva stvar i ja joj moram odoleti.
Ona ubija lagano,steže do smrti,da i ne primetiš..kao rani mraz.
Zato bežim pre osvita zore.
Ukrašću još koji trenutak blaženstva i sakriću se u samoću obojenu sećanjem.
To je sve što nam se nudi,na kraju krajeva.
To sećanje,ta strast u njemu,to je sve što zaista postoji,što čini našu suštinu.
Izvan toga ničega nema,ništavno je sve..
Tamo gde su osećanja,vlada bol..a tamo gde ih nema,caruje praznina.
Dva zla koja nam se nude...koje izabrati?
Izdržimo samo do jutra,dragi...
Onda ćemo nastaviti sa svojim životima...mrtvi.
Ps.
For us...a desperate people.
.....
Izdržimo samo do jutra,dragi...
Sporo prolazi,ali otići će ova teskobna noć.
Ima nečega u tebi što mi se čini poznatim.
Šta ja to prepoznajem...znaš li,dušo?
Je li to odraz moje samoće koja se ogleda u očima tvojim?
Zažmuri,mili....
Čvrsto zatvori oči,da u njihovom stisku nestane slika moje izgubljene mogućnosti.
Ovo više nisam ja.
To iz mene progovara ona druga,bezosećajna.
Neka druga žena je uzaludno čekala da se tvojom stazom vrati iz odbeglog juče.
Izdržimo do jutra,dragi...
Skoro će zora,požurimo da nas ne zatekne ovako obnažene,telom i dušom.
Znaš..ti si samo moj očaj u bezvremenu.
Ti si moj bolan grč srca.
Samo da preguramo ovu noć..onda će se stvari vratiti u svoju ustajalu kolotečinu.
Jedino je važno preživeti ovu bartolomejsku noć.
Ostani tu nepomično i samo me isprati pogledom.
Pusti da mirno odem niz ovu ulicu,koracima odsustva svih mojih puteva.
Uvek ću prolaziti njom,držeći te za ruku,a sama...tvoja,a ničija.
Sa svakim nestvarnim stiskom tvog dlana sjediniće se bol i praznina u meni.
Izdržimo do jutra,dragi..
Okrutno je saznanje da se nikada ne možeš stopiti sa nekim koji je po tvojoj volji.
Mogućnost radjanja sopstvenog,autentičnog bića je nemoguća misija.
Ostaješ na kraju svojih želja sam..sa zamrlim krikom u grudima.
Sopstveno telo je čelični kavez u kome su zatočene naše čežnje i nade.
U njemu očajavaju naše misli koje žele da se razlete po svetu,kao ptice.
A pticama nije mesto u kavezu..potreban im je nebeski svod,sloboda.
Naša duša je ptica zarobljena u kavezu - vlastitom telu.
Kavez je naša tamnica.
Izdržimo do jutra,dragi...
Onda ću otići,zato što mi je stalo do nas.
Odlazim,zato što si mi potreban drugačiji.
Odlazim,da bih mogla i dalje da te volim.
Čežnja je nedopustiva stvar i ja joj moram odoleti.
Ona ubija lagano,steže do smrti,da i ne primetiš..kao rani mraz.
Zato bežim pre osvita zore.
Ukrašću još koji trenutak blaženstva i sakriću se u samoću obojenu sećanjem.
To je sve što nam se nudi,na kraju krajeva.
To sećanje,ta strast u njemu,to je sve što zaista postoji,što čini našu suštinu.
Izvan toga ničega nema,ništavno je sve..
Tamo gde su osećanja,vlada bol..a tamo gde ih nema,caruje praznina.
Dva zla koja nam se nude...koje izabrati?
Izdržimo samo do jutra,dragi...
Onda ćemo nastaviti sa svojim životima...mrtvi.
Ps.
For us...a desperate people.
.....