Godine ili bolje receno decenije prolaze... Sjecam se svih detalja i fragmenata i jos uvijek zivim kroz njih. Krecem od samog pocetka... Godina 1990...ljeto... pocinje Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Italiji..vec se vise nego sigurno nazire pocetak jednog velikog sranja u Jugoslaviji...Imao sam tada ``svih`` 6 godina i pod pritiskom starijih klinaca iz kvarta, maximalno se nalozio na skupljanje slicica za mene (a vjerujem i mnoge druge) kultnog albuma Italija 90. Odlazim i kupujem prvu kesicu, tacnije njih 5. Nikada necu zaboraviti prve slicice koje sam dobio. Prva - neprevazidjeni Karlos Valderama sa onom svojom pucvalom (kasnije cu ga dobiti jos mali milion puta kao duplikat)...odmah iza njega, tu su jos: Roberto Badjo, grb Ujedinjenih Arapskih Emirata, Haris Skoro... ostajem fasciniran gledajuci te simpaticne ``figuerine panini``. Vjerovatno tada nisam bio ni svjestan da ce mi upravo taj momenat oznaciti pocetak moje jedine i neprevazidjene zivotne strasti - skupljanja slicica!!! Brzo sam kupio i upijao fazone starijih, kada god se igralo par-nepar ili crno-bijelo...U pocetku sam gubio... ``ofuljali`` bi me ovi stariji dripci, ali sam medju svojim vrsnjacima bio tata-mata, maher...Dan cetvrtfinalne utakmice Jugoslavija-Argentina...u mom naselju (oko 10 hiljada stanovnika) ne cuje se ni najmanji sum...svi su u kuci, vrijeme kao da je stalo...sjecam se pogleda sa prozora, trava u obliznjem parku zuta i ispucala od sunca, duva neki mini-blagi povjetarac, a Sabanadzovic dobija crveni...Ja sa starcima u kuci, sestra je imala svega 2 godine...Fuli Dejo onu sansu, stari luuud...dolazimo do penala. Nikada prije a ni poslije nisam vidio mamu da uopste gleda neku fudbalsku utakmicu, ali kada je Piksi bubnuo u precku, zena je zaplakala kao dijete...ja sav pogubljen, nisam jos svjestan sta se zbiva...Kada je Ivkovic skinuo penal Maradoni, jedno hiljadu petardi je baceno u imam osjecaj istoj sekundi...gooriii...ipak kraj Jugoslavije, kraj svega...dzaba Piksijeva simultanka protiv Spanije, zapeli smo protiv grogirane Argentine i ostaje zal...ali to vece, tacnije nekoliko sati poslije te utakmice, meni su rane zacijelile...dobio sam od nekog starijeg momka stadion Verone (dao sam 15 slicica za nju), koji mi je jedini falio da popunim album! Kada sam je zalijepio, osjecao sam kao da sam ja osvojio Svjetsko prvenstvo...zaboravio sam i Sabanadzovicev crveni karton...zaboravio sam Piksijevu precku...zaboravio sam Ivkovica i Maradonu...ali sam se tada sjetio stare kako place...zivot zaista zna biti brutalno okrutan!
