U lancu života svaka karika je važna, jer se nadovezuje jedna na drugu i tako stvara vezu koja omogućava celini da pravilno funkcioniše. To bi se trebalo imati u vidu kada se procenjuje svrha misli, osećanja, razuma i reči. Neka duhovna učenja podcenjuju značaj reči i misli.
Eckhart Tolle u knjizi „Moć sadašnjeg trenutka“ piše: „U svakom slučaju, reči same po sebi nisu važne.“ Namera te izjave je da istakne ograničenost reči u odnosu na bitak svesti koji, iako uvek prisutan, nikada ne može biti u potpunosti manifestovan, tj. mišljen i izrečen.
Na prvi pogled to izgleda kao nedostatak, ali postoji razlog zašto osećanja, razum, misli i reči imaju različite osobine. Svest transformacijom u suprotna, različita stanja stvara dinamiku koja joj omogućava stalni razvoj i smisaoni kontinuitet. Bez razlika svest bi bila "mrtva" ili statična. Ne bi bila ono što jeste.
Pomenuvši doktrine i ideologije Eckhart iznosi mišljenje o mislima: „Šta one sve imaju zajedničko? Sve predstavljaju misli. Misli u najboljem slučaju mogu da ukažu na istinu, ali nikada nisu sama istina. Zato i Budisti kažu: “Prst koji pokazuje mesec nije mesec.“
Po logici izrečenog ta izjava ukazuje na istinu, ali nije sama istina, jer Eckhat(ovo) mišljenje, takodje, proističe iz misli. Ni jedan čovek ne može izraziti neki stav ili neko mišljenje bez misli. U tom pogledu nema izuzetaka. Iako su misli, kao pojavni, individualni delovi smisla, ograničenije od suštinske celovitosti one su jedini način da se, makar i ograničeno, iznese (komunicira) neka istina ili smisao. Mada prst koji pokazuje mesec nije mesec, on je značajan element u procesu otkrivanja meseca. Predstavlja smernicu koja pokazuje u kom pravcu se treba gledati da bi se pronašlo to što se traži. Bez takve smernice mesec bi mogao ostati skriven.
Reči su najkonkretnija prezentacija svesti. Zato i jesu polazna osnova koja vodi ka suštini. U pokušaju određivanja ili razumevanja nekog pojma i njegovog dubljeg značenja polazi se od reči. I sam Eckhart mnoge pojmove objašnjava kroz značenje reči. Pored toga, uvodi novu reč: egoic. Smatra da se neke reči ne trabaju upotrebljavati, kao na primer, ne treba, mora itd. Time indirektno potvrdjuje značaj reči.
Reč je pojava koja je uvek u konekciji s nemanifestovanom suštinom. Kao što bez podzemnog korena drveta ne bi moglo biti stabla i krošnje, tako ni bez manifestovanih reči ne bi imali informaciju o nemanifestovanom bitku. Ne bi mogli znati da postoji. Eckhart piše: „Kad dosegnete stanoviti stupanj unutrašnje povezanosti, istinu prepoznajete kada je čujete“. Naravno, da je neophodno postići unutrašnju povezanost, ali je isto tako potrebno da se čuju reči koje će aktivirati unutrašnju povezanost i učiniti istinu prepoznatljivom.
Reč “unutrašnja povezanost” ukazuje da se osećanja i misli moraju povezati ili da mora doći do transformacije osećanja u misli. Misli imaju ogroman značaj u kreativnoj aktivnosti i planiranju. Shodno tome, predstavljaju osnovu za praktičnu primenu znanja. Tek primenom znanja u životne okolnosti postigne se ono čemu se teži.
Ponekad proces transformacije osećanja u misli nije potpun. Ne izvrši se pravilna individualizacija ili kristalizacija misli. U tom slučaju je teško pronaći adekvatne reči, pa govor nije dovoljno jasan. Teško ga je razumeti. Lao Tzu kaže: „Pravilan govor ne uzrokuje zbunjenost.“ Razvoj svesti nije moguć bez cirkulacije osećanja, misli, razuma i reči. U tom ciklusu svi elementi su podjednako značajni i trebaju biti zastupljeni. Transformacijom osećanja u misli, misli postaju šire i bogatije. Dolazi do nastanka novih pojmova, a s njima i reči. Zato se živi jezici stalno razvijaju.
Reči ne prenose samo misli, već se njihovom intonacijom (vibracijom) ispoljavaju i osećanja. Način kako je nešto rečeno može imati snažniji efekt i značenje od onoga što je rečeno. Na primer, reč NE ima veliki broj nijansi. Od krajnje neodlučnosti do krajnje odlučnosti. Majke delikatnom intonacijom nežnosti u glasu umiruju svoja čeda dok im pevaju uspavanke. Ljubavnici tihim šapatom iskazuju ljubav jedno drugom. Koliko bi naš svet i ljudsko iskustvo ostalo siromašnije bez takvih intonacija? Bez glasa pojedine grane umetnosti ne bi postojale, kao na primer, vokalna izvodba, gluma, recitovanje itd.
Značaj reči i glasa je i ekspertimentalno potvrdjen. U članku „Majčin glas podstiče razvoj bebe“ piše: „Govor majke, njen glas, podstiče razvoj leve strane mozga kod novorođenčadi. Taj deo mozga odgovoran je za razvoj motoričkih sposobnosti. Majčin glas ima važnu ulogu u aktiviranju mozga novorođenčeta i to 24 sata nakon rođenja. Istraživanje instituta u Montrealu i Kliničkog centra Sainte-Justine otkrilo je da, dok su majke pričale, leva strana mozga beba bi se aktivirala. S druge strane, dok su bebe slušale glasove doktora i medicinskih sestara reagovala je desna strana mozga.“
Vodja istraživanja Maryse Lassonde na postignute rezultate istraživanje je rekla sledeće: „Ovo je bilo uzbudljivo istraživanje koje dokazuje po prvi put da mozak novorođenčeta reaguje veoma snažno na majčin glas i pokazuje da je majčin glas naučno dokazano poseban za bebe.”
Hrišćanstvo pridaje poseban značaj rečima. U Bibliji (Isaija 55: 10) reči dobijaju funkciju izvršioca. Navode se kao sredstvo kroz koje svest deluje i stvara promene: “ Kao što kiša i sneg padaju sa neba i ne vraćaju mu se a da nisu zemlju natopili i oplodili, i činili da bilje pupi, i semenje se sejaču deli, i hleba onome koji se njime hrani. Tako je i reč koja iz usta mojih izlazi: ne vraća mi se ona prazna a da nije volju moju izvršila, i nameru moju ispunila.“
Reči su moćno sredstvo komunikacije. Omogućavaju da se ispolji psihičko stanje. Zato je Ciceron i rekao da je govor slika duše. Ljudi su društvena bića povezana nevidljivom, iskonskom silom zajedničkog prapočetka. Iz toga razloga u njima postoji snažna potreba za komunikacijom. Koliko je ona snažna vidi se po tome što nemi ljudi kreiraju znakove preko kojih zadovoljavaju tu potrebu. Medjutim, kao i većina pojava, reči imaju dvostruki efekt. Mogu da ublaže bol i zbliže ljude, ali i da ih razdvoje i nanesu bol.
Arapi imaju poslovicu kojom se kaže da je čovek gospodar neizgovorene reči, dok izgovorena reč gospodari čovekom. Ljudi sami sebi mogu prouzrokovati neprijatnost brzopletim i nepromišljenim rečima, kao što se mogu kompromitovati hvalisanjem, ogovaranjem, zluradim interesovanjem za druge itd.
Opreznost u govoru nije uvek odraz dvoličnosti i neiskrenosti, već dubljeg razmišlja i nastojanja da se iskreno i jasno izjasni. Nejasno i neprecizno izražavanje može dovesti do nesporazuma i prouzrokovati štetu. Zato se i kaže: „Ispeci pa reci.“ Isto tako, narodna poslovica: „Vo se veže za rogove, a čovek za reč.“ - opominje da se traba dobro razmisliti pre nego što se nešto obeća. Jer, ako se obeća tada se treba i izvršiti. Iskrenost je rezultat svesne celovitosti ili jedinstva osećanja, misli, reči i dela. Samo je iskrena osoba autentična. Čini ono što govori ili što misli i oseća. Autentičnost je jedini način da se koristi puni svesni potencijal, dosegne mudrost i ostvari produktivno i efikasno delovanje.
Eckhart Tolle u knjizi „Moć sadašnjeg trenutka“ piše: „U svakom slučaju, reči same po sebi nisu važne.“ Namera te izjave je da istakne ograničenost reči u odnosu na bitak svesti koji, iako uvek prisutan, nikada ne može biti u potpunosti manifestovan, tj. mišljen i izrečen.
Na prvi pogled to izgleda kao nedostatak, ali postoji razlog zašto osećanja, razum, misli i reči imaju različite osobine. Svest transformacijom u suprotna, različita stanja stvara dinamiku koja joj omogućava stalni razvoj i smisaoni kontinuitet. Bez razlika svest bi bila "mrtva" ili statična. Ne bi bila ono što jeste.
Pomenuvši doktrine i ideologije Eckhart iznosi mišljenje o mislima: „Šta one sve imaju zajedničko? Sve predstavljaju misli. Misli u najboljem slučaju mogu da ukažu na istinu, ali nikada nisu sama istina. Zato i Budisti kažu: “Prst koji pokazuje mesec nije mesec.“
Po logici izrečenog ta izjava ukazuje na istinu, ali nije sama istina, jer Eckhat(ovo) mišljenje, takodje, proističe iz misli. Ni jedan čovek ne može izraziti neki stav ili neko mišljenje bez misli. U tom pogledu nema izuzetaka. Iako su misli, kao pojavni, individualni delovi smisla, ograničenije od suštinske celovitosti one su jedini način da se, makar i ograničeno, iznese (komunicira) neka istina ili smisao. Mada prst koji pokazuje mesec nije mesec, on je značajan element u procesu otkrivanja meseca. Predstavlja smernicu koja pokazuje u kom pravcu se treba gledati da bi se pronašlo to što se traži. Bez takve smernice mesec bi mogao ostati skriven.
Reči su najkonkretnija prezentacija svesti. Zato i jesu polazna osnova koja vodi ka suštini. U pokušaju određivanja ili razumevanja nekog pojma i njegovog dubljeg značenja polazi se od reči. I sam Eckhart mnoge pojmove objašnjava kroz značenje reči. Pored toga, uvodi novu reč: egoic. Smatra da se neke reči ne trabaju upotrebljavati, kao na primer, ne treba, mora itd. Time indirektno potvrdjuje značaj reči.
Reč je pojava koja je uvek u konekciji s nemanifestovanom suštinom. Kao što bez podzemnog korena drveta ne bi moglo biti stabla i krošnje, tako ni bez manifestovanih reči ne bi imali informaciju o nemanifestovanom bitku. Ne bi mogli znati da postoji. Eckhart piše: „Kad dosegnete stanoviti stupanj unutrašnje povezanosti, istinu prepoznajete kada je čujete“. Naravno, da je neophodno postići unutrašnju povezanost, ali je isto tako potrebno da se čuju reči koje će aktivirati unutrašnju povezanost i učiniti istinu prepoznatljivom.
Reč “unutrašnja povezanost” ukazuje da se osećanja i misli moraju povezati ili da mora doći do transformacije osećanja u misli. Misli imaju ogroman značaj u kreativnoj aktivnosti i planiranju. Shodno tome, predstavljaju osnovu za praktičnu primenu znanja. Tek primenom znanja u životne okolnosti postigne se ono čemu se teži.
Ponekad proces transformacije osećanja u misli nije potpun. Ne izvrši se pravilna individualizacija ili kristalizacija misli. U tom slučaju je teško pronaći adekvatne reči, pa govor nije dovoljno jasan. Teško ga je razumeti. Lao Tzu kaže: „Pravilan govor ne uzrokuje zbunjenost.“ Razvoj svesti nije moguć bez cirkulacije osećanja, misli, razuma i reči. U tom ciklusu svi elementi su podjednako značajni i trebaju biti zastupljeni. Transformacijom osećanja u misli, misli postaju šire i bogatije. Dolazi do nastanka novih pojmova, a s njima i reči. Zato se živi jezici stalno razvijaju.
Reči ne prenose samo misli, već se njihovom intonacijom (vibracijom) ispoljavaju i osećanja. Način kako je nešto rečeno može imati snažniji efekt i značenje od onoga što je rečeno. Na primer, reč NE ima veliki broj nijansi. Od krajnje neodlučnosti do krajnje odlučnosti. Majke delikatnom intonacijom nežnosti u glasu umiruju svoja čeda dok im pevaju uspavanke. Ljubavnici tihim šapatom iskazuju ljubav jedno drugom. Koliko bi naš svet i ljudsko iskustvo ostalo siromašnije bez takvih intonacija? Bez glasa pojedine grane umetnosti ne bi postojale, kao na primer, vokalna izvodba, gluma, recitovanje itd.
Značaj reči i glasa je i ekspertimentalno potvrdjen. U članku „Majčin glas podstiče razvoj bebe“ piše: „Govor majke, njen glas, podstiče razvoj leve strane mozga kod novorođenčadi. Taj deo mozga odgovoran je za razvoj motoričkih sposobnosti. Majčin glas ima važnu ulogu u aktiviranju mozga novorođenčeta i to 24 sata nakon rođenja. Istraživanje instituta u Montrealu i Kliničkog centra Sainte-Justine otkrilo je da, dok su majke pričale, leva strana mozga beba bi se aktivirala. S druge strane, dok su bebe slušale glasove doktora i medicinskih sestara reagovala je desna strana mozga.“
Vodja istraživanja Maryse Lassonde na postignute rezultate istraživanje je rekla sledeće: „Ovo je bilo uzbudljivo istraživanje koje dokazuje po prvi put da mozak novorođenčeta reaguje veoma snažno na majčin glas i pokazuje da je majčin glas naučno dokazano poseban za bebe.”
Hrišćanstvo pridaje poseban značaj rečima. U Bibliji (Isaija 55: 10) reči dobijaju funkciju izvršioca. Navode se kao sredstvo kroz koje svest deluje i stvara promene: “ Kao što kiša i sneg padaju sa neba i ne vraćaju mu se a da nisu zemlju natopili i oplodili, i činili da bilje pupi, i semenje se sejaču deli, i hleba onome koji se njime hrani. Tako je i reč koja iz usta mojih izlazi: ne vraća mi se ona prazna a da nije volju moju izvršila, i nameru moju ispunila.“
Reči su moćno sredstvo komunikacije. Omogućavaju da se ispolji psihičko stanje. Zato je Ciceron i rekao da je govor slika duše. Ljudi su društvena bića povezana nevidljivom, iskonskom silom zajedničkog prapočetka. Iz toga razloga u njima postoji snažna potreba za komunikacijom. Koliko je ona snažna vidi se po tome što nemi ljudi kreiraju znakove preko kojih zadovoljavaju tu potrebu. Medjutim, kao i većina pojava, reči imaju dvostruki efekt. Mogu da ublaže bol i zbliže ljude, ali i da ih razdvoje i nanesu bol.
Arapi imaju poslovicu kojom se kaže da je čovek gospodar neizgovorene reči, dok izgovorena reč gospodari čovekom. Ljudi sami sebi mogu prouzrokovati neprijatnost brzopletim i nepromišljenim rečima, kao što se mogu kompromitovati hvalisanjem, ogovaranjem, zluradim interesovanjem za druge itd.
Opreznost u govoru nije uvek odraz dvoličnosti i neiskrenosti, već dubljeg razmišlja i nastojanja da se iskreno i jasno izjasni. Nejasno i neprecizno izražavanje može dovesti do nesporazuma i prouzrokovati štetu. Zato se i kaže: „Ispeci pa reci.“ Isto tako, narodna poslovica: „Vo se veže za rogove, a čovek za reč.“ - opominje da se traba dobro razmisliti pre nego što se nešto obeća. Jer, ako se obeća tada se treba i izvršiti. Iskrenost je rezultat svesne celovitosti ili jedinstva osećanja, misli, reči i dela. Samo je iskrena osoba autentična. Čini ono što govori ili što misli i oseća. Autentičnost je jedini način da se koristi puni svesni potencijal, dosegne mudrost i ostvari produktivno i efikasno delovanje.