Hm, interesantna tema
Ja sam odrasla i uvek imala koliko sam htela. Tokom studiranja, u srednjoj skoli, sve sitnice su mi ispunjavane. Sto materijalno sto prakticno. Jos sam i jedinica. Hvala Bogu mogli su da mi priuste.
Onda se desila izvesna zivotna situacija da ne mogu sebi da priustim 47998956 par cipela, izlazak svako vece, letovanje 2x u sezoni, garsonjeru u centru Beograda i 7 jakni najnovije kolekcije.
.
Ovo mi je poznato.
Zivela sam sa mamom, imala sto sam pozelela. I onda u 17oj ostanem bez nje.
Sama.
I na to sve neki problemi sa papirima, nasledstvom i svim sto je moglo da me zadesi.
Od izobilja, na nista.
Od mizerne penzije koju sam dobila, dok se to kao ne resi, nisam mogla ni rezije za ogroman stan da platim, a kamoli nesto drugo.
Pocnem da radim kao operativac u jednoj kompaniji, svidi mi se, pozelim dalje, i nateram se da upisem visu poslovnu skolu.
Tako sam zavidela svojim devojkama sto su mogle bezbrizno da izlaze i da od roditelja jos uvek dobijaju dzeparac a da pri tom ne misle o placanju racuna, i sta ce da jedu na kraju meseca.
Hvala bogu danas sam tu gde jesam. Imam sjajan posao, napredovala sam vrtoglavo.
Imam primanja koja su daleko iznad proseka i uzivam u plodovima... i cenim, ne, nisam postala stipsa... naprotiv, priustim si mnooogo toga, ali bas ono sto ja zelim, u tom trenutku ... tada.
A svo to nasledno je reseno tek negde pred kraj zavrsetka vise poslovne.
I danas mi je drago da jeste. Jer da sam ga dobila na vreme sigurno ne bih bila ovde gde sam sad, potrosila bih uludo i nigde me ne bi bilo.
Koliko sam klela zivot i sve to na pocetku, toliko sam zahvalna na lekciji. ( mada, menjala bih za sve to nju da mogu da vratim, ali nije tema)
Svom detetu... ne bih bas pruzila sve sto prstom pokaze... naci cu nacina da oseti vrednost necega.
Zahvalna sam mami sto mi je omogucila sve sto sam pozelela , ali zato sok kada sam ostala bez svega pa i nje, je mnogo gori udarac od detinjastog durenja za neku trenutnu stvar.