Mada pojmovi svest i svesnot izgledaju slični izmedju njih postoji značajna razlika koja, još uvek, nije dovoljno jasna. Razlog tome su i različite interpretacije u duhovnim učenjima. Svest je opšti pojam. Podrazumeva sposobnost čulnog i intuitivnog opažanja, osećanja, mišljenja, pamćenja, učenja… Jednom rečju svega što omogućava doživljaj i razumevanje života i postojanja. Znači, svest je i svesno i nesvesno.
Svesno je aktivna sfera uma. Manifestuje se kao misaoni proces koji se stalno menja/razvija stvarajući drugačiju spoznaju/razumevanje. Zato je um veoma važan. Samo preko misli postajemo svesni. Dok se nešto ne pojavi u mislima ostaje u domenu nesvesnog. Nismo ga svesni ili nemamo razumevanje o tome. Mišljenje se na latinskom kaže cogito. Tom pojmu je, s razlogom, blizak latinski pojam cognito. Cognito znači ono što je poznato/spoznato, što se zna ili čega smo svesni. Dok nešto nije cogito ne može biti cognito.
Čak i u slučaju intutivne spoznaje i inspiracije, kada imamo osećaj da doživljavamo nešto bez misli, potrebno je taj doživljaj svesti na misli. Jedino tako ga možemo razumeti, tj. objasniti i sebi i drugima šta smo doživeli/spoznali/videli.
Ukoliko dodje do poremećaja u svesnom nivou (permanentnog prestanka mišljenja) zapadne se u ambis i izgubi sposobnost razumevanja. Mada ljudi s demencijom imaju funkcionalna čula i primaju spoljašnje nadražaje njihov um nije sposoban da ih protumači, jer nemaju pamćenje. Nisu svesni vremena kao prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njihovo mišljenje ne može povezivati spoljašnje nadražaje u koherentnu celinu. Ne može imati smisaoni, kontinualan razvoj.
Um je najkontroverzniji pojam u duhovnosti. Jedan od razloga je što se primetilo da u svesti postoji nešto mnogo kompleksnije od mišljenja. Nešto iz čega dolazi intuicija, inspiracija i nadahnuće, a oseća se kao nadsvesni, bezgranični potencijal. Najčešće se naziva dušom i duhom ili nematerijalnom suštinom inteligentnih bića.
Jedino se za živa bića koja misle kaže da su inteligentna. Mada bijke imaju svest nisu svesne pošto ne misle. Nemaju mozak i sposobnost razumevanja kao ljudi i životinje. Njihova svest (život) se svodi samo na instinkt samoodržanja.
Duša je nematerijalno jezgro unutar materijalnog oblika, nevidljiva duhovna dubina iz koje izviru osećanja. Duh je spoljašnja rasprostranjenost te sažetosti ili razum. Predstavlja se kao oreol koji obavija materijalni oblik. Um je izmedju. Realizovan je u materijalnom obliku. Ima karakteristiku živog bića koje misli i ima ego ili koje je svesno sebe. Ego (ja) je samosvest. Bez samosvesti živo biće ne može misliti i vršiti inteligentnu unutrašnju i spoljašnju interakciju. Da bi bio svestan nečeg oko sebe moraš biti svestan sebe, jer sve doživljavaš kroz sebe.
Dakle, duša i duh su bitak živog bića i ega. Njegov potencijal, odnosno nadsvesna, duhovna suština. Bez njih ne bi moglo biti uma/mišljenja. Ali, ništa manje nije značajn ni um, mišljenje i ego jer omogućavaju tom potencijalu da se realizuje. Um je veza izmedju tela, duše i duha. Svako od tih elemenata ima svrhu i funkciju u procesu samorazvoja kojim svest zadržava karakteristiku smisla i života.
Svesno je aktivna sfera uma. Manifestuje se kao misaoni proces koji se stalno menja/razvija stvarajući drugačiju spoznaju/razumevanje. Zato je um veoma važan. Samo preko misli postajemo svesni. Dok se nešto ne pojavi u mislima ostaje u domenu nesvesnog. Nismo ga svesni ili nemamo razumevanje o tome. Mišljenje se na latinskom kaže cogito. Tom pojmu je, s razlogom, blizak latinski pojam cognito. Cognito znači ono što je poznato/spoznato, što se zna ili čega smo svesni. Dok nešto nije cogito ne može biti cognito.
Čak i u slučaju intutivne spoznaje i inspiracije, kada imamo osećaj da doživljavamo nešto bez misli, potrebno je taj doživljaj svesti na misli. Jedino tako ga možemo razumeti, tj. objasniti i sebi i drugima šta smo doživeli/spoznali/videli.
Ukoliko dodje do poremećaja u svesnom nivou (permanentnog prestanka mišljenja) zapadne se u ambis i izgubi sposobnost razumevanja. Mada ljudi s demencijom imaju funkcionalna čula i primaju spoljašnje nadražaje njihov um nije sposoban da ih protumači, jer nemaju pamćenje. Nisu svesni vremena kao prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njihovo mišljenje ne može povezivati spoljašnje nadražaje u koherentnu celinu. Ne može imati smisaoni, kontinualan razvoj.
Um je najkontroverzniji pojam u duhovnosti. Jedan od razloga je što se primetilo da u svesti postoji nešto mnogo kompleksnije od mišljenja. Nešto iz čega dolazi intuicija, inspiracija i nadahnuće, a oseća se kao nadsvesni, bezgranični potencijal. Najčešće se naziva dušom i duhom ili nematerijalnom suštinom inteligentnih bića.
Jedino se za živa bića koja misle kaže da su inteligentna. Mada bijke imaju svest nisu svesne pošto ne misle. Nemaju mozak i sposobnost razumevanja kao ljudi i životinje. Njihova svest (život) se svodi samo na instinkt samoodržanja.
Duša je nematerijalno jezgro unutar materijalnog oblika, nevidljiva duhovna dubina iz koje izviru osećanja. Duh je spoljašnja rasprostranjenost te sažetosti ili razum. Predstavlja se kao oreol koji obavija materijalni oblik. Um je izmedju. Realizovan je u materijalnom obliku. Ima karakteristiku živog bića koje misli i ima ego ili koje je svesno sebe. Ego (ja) je samosvest. Bez samosvesti živo biće ne može misliti i vršiti inteligentnu unutrašnju i spoljašnju interakciju. Da bi bio svestan nečeg oko sebe moraš biti svestan sebe, jer sve doživljavaš kroz sebe.
Dakle, duša i duh su bitak živog bića i ega. Njegov potencijal, odnosno nadsvesna, duhovna suština. Bez njih ne bi moglo biti uma/mišljenja. Ali, ništa manje nije značajn ni um, mišljenje i ego jer omogućavaju tom potencijalu da se realizuje. Um je veza izmedju tela, duše i duha. Svako od tih elemenata ima svrhu i funkciju u procesu samorazvoja kojim svest zadržava karakteristiku smisla i života.
Poslednja izmena: