Podiže se zavesa večeri...
Pucketaju reči kao vatra u Radovanjskom lugu,
Stari sto u kuhinji u kojoj prošlost nije prestala da diše,
a za stolom sede - Đorđe Kadijević i Vožd Karađorđe,
licem u lice, kroz vekove, kroz tišinu i sene...
Sveća između njih.
S vremena na vreme - ćutanje jače od pitanja.
KADlJEVIĆ, lagano, kao da razgovara sa ikonom, ne čovekom:
"Vožde... snimao sam tvoju smrt kao da ti je život ćutao sve vreme.
Jesam li uspeo da ti vratim lice koje su ti vekovi skinuli?”
KARAĐORĐE mu odgovara tiho:
"Nisi morao da mi vraćaš lice. Trebalo je da pogledaš ruke.
U njima su bila i oružja... i hleb... i krv...i vera.
Jesi li to uhvatio?”
KADIJEVIĆ skida naočare i govori:
"Uhvatiti ruke... to je teže nego istoriju.
Narod od tebe traži veličinu. A ja sam hteo - istinu.
Hteo sam da pokažem kako tišina ubija glasnije od puške.”
KARAĐORĐE:
"Istinu ne drži kamera. Drži je pogled onog što gleda.
Ali... kad sam video Marka u mom odelu i seljake koji
su klečaći...
Tada sam znao da nisi snimao film.
Snimao si sećanje koje nije smelo da izbledi.”
KADIJEVIĆ:
"Znaš… nisu mi verovali.
Pitali su me: ‘Ko još snima Karađorđa bez heroizma,
bez fanfara, bez metaka koji se ponavljaju svakih pet minuta?’”
KARAĐORĐE se nasmeši prvi put:
"A ti si rekao: ‘Onaj koji zna da najglasniji metak
nikada ne dolazi sa bojišta - već iz pozadine.’”
KADIJEVIĆ:
"Tako sam i snimao.
Tvoje ćutanje.
Tvoj pad.
Tvoju smrt bez muzike.”
KARAĐORĐE (podigne ruku, kao da blagosilja):
"Zato tvoji filmovi nisu za gledanje.
Već za pamćenje...“
I dok sveća dogoreva, papir šušti na stolu, sam se ispisuje:
Umetnost nije da se slika istorija,
nego da se učini da istorija za trenutak - ponovo prohoda.
