razdvojenost i posesivnost

neizreciva

Buduća legenda
Poruka
34.075
:) sin mi je na moru vec vise od 20 dana sa mojim ocem i tetkama....svi su stariji i ne znaju da brinu o njemu onako kako bih ja to zelela, i kako ja to radim....on je 12 godina i dosta je samostalan, ali se ja ipak brinem.....i jako mi nedostaje.....znam ja da je to sve za njegovo dobro, da moram da to suzbijem u sebi jer treba da sam uz njega na pravi nacin, a ne da ga vezujem za sebe vise nego sto je to zdravo.....

moje pitanje je, kako se borite sa preteranom posesivnoscu prema detetu i da li je uopste imate......:)
 
Ne znam bas da li se to zove posesivnost prema detetu? Imas onu varijantu ljudi koji ne mogu da odole da kontrolisu i stoga misle da oni neke stvari jedino znaju i najbolje umeju da urade. To ne mora da bude nuzno vezano samo za dete. A postoji i tzv prezasticivanje deteta koje svakako nije dobro, al po meni to nije posesivnost. A kako protiv toga, pa kad uspes da osvestis da to radis, pokusavas da svim silama sebe u tome obuzdas jer si svesna da je to za njegovo dobro, sigurno za 12 godina koliko ti dete ima nece biti prva stvar koja ti je teska ali je radis za njegovo dobro :ok:.
 
Poslednja izmena:
Ja sad čitam ovo i pitam se da li sam ja dobra majka?
Moj stariji sin je imao nepune 2 godine kada je otišao sa mojom mamom na vikendicu nedelju dana i ja uopšte nisam brinula. Jeste mi nedostajao i bila sam jednom da ih obiđem, ali sam bila savršeno spokojna.

A ti pričaš o momčiću od 12 godina.:think:
 
I da odgovorim na temu: mislim da nisam posesivna. Možda sam i previše opuštena za nečiji pojam iako ih volim najviše na svetu.
Ja imam malu decu pa možda pogrešno razmišljam. Možda se ti brineš za neke druge stvari koje mogu da snađu decu od 12 godina, ali ipak mislim da ne bih brinula da je sa mojim tatom i ostalom rodbinom.
 
Eli mislim da puno zavisi od toga koliko koliko je dete provodilo vremena sa tetkama/babama/dedama, sa kojima negde ode na put. U nekim porodicama su babe i dede veoma prisutni i skoro deo svakodnevnog zivota deteta a negde i nisu. U nekim porodicama vec jako rano postoji mogucnost da dete provede vikend, ili prespava noc kod babe i dede a negde i ne. Ja pricam iz svog iskustva a to je da moje dete od 3 godine do sada nije prespavalo nigde van svoje kuce jer je prosto situacija takva. I da sada ode na put nedelju dana sa nekim, a ne znam ni ko bi to u nasem slucaju bio, meni ne bi bilo sve jedno.
 
U pravu si. Ja imam dve babe i dva dede na dugme. Živeli oni meni i zdravi bili!:heart:
Moj tata čuva Miloša od kad sam ja počela da radim, znači sa njegovih nepunih godinu dana. A u septembru kreće u vrtić da dedu malo oslobodimo, ionako će svako malo morati da ga čuva kad bude bolestan.
 
Eli mislim da puno zavisi od toga koliko koliko je dete provodilo vremena sa tetkama/babama/dedama, sa kojima negde ode na put. U nekim porodicama su babe i dede veoma prisutni i skoro deo svakodnevnog zivota deteta a negde i nisu. U nekim porodicama vec jako rano postoji mogucnost da dete provede vikend, ili prespava noc kod babe i dede a negde i ne. Ja pricam iz svog iskustva a to je da moje dete od 3 godine do sada nije prespavalo nigde van svoje kuce jer je prosto situacija takva. I da sada ode na put nedelju dana sa nekim, a ne znam ni ko bi to u nasem slucaju bio, meni ne bi bilo sve jedno.

e vidis, i ja nisam bila razdvojena od njega duze od nedelju dana kad je sa skolom bio u skoli u prirodi.....a nije navikao na rodbinu, mogu na prste da nabrojim koliko puta je sprespavao negde bez mene....situacija nam je bila takva i jako mi je zao sto nije odrastao vise sa bakom i dedom....ali bolest moje majke je bila vrlo teska....ziveli smo do nedavno sami nas dvoje, i to punih 7 godina....jako puno zajedno, upuceni jedno na drugo....mislim da je meni, realno sada teze :) a ceka me jos 10 dana bez njega.....
 
e vidis, i ja nisam bila razdvojena od njega duze od nedelju dana kad je sa skolom bio u skoli u prirodi.....a nije navikao na rodbinu, mogu na prste da nabrojim koliko puta je sprespavao negde bez mene....situacija nam je bila takva i jako mi je zao sto nije odrastao vise sa bakom i dedom....ali bolest moje majke je bila vrlo teska....ziveli smo do nedavno sami nas dvoje, i to punih 7 godina....jako puno zajedno, upuceni jedno na drugo....mislim da je meni, realno sada teze :) a ceka me jos 10 dana bez njega.....

Predpostavila sam tako nesto :), ali moras da se treniras da ga pustas da ide... :heart:
 
Moja je vec 10 dana kod bake na selu, i ne brinem ni malo. Ako se nedajboze desi da se razboli ili nesto, stizem cim pre i to je to. Prija mi da se odmorim malo od nje, kao sto i njoj prija da se odvoji malo od mene. Ranije sam brinula vise, dok je bila bas mala a ja bila prinudjena da je ostavim na par dana, sad vise ne.
 
Moja deca su sa par godina odlazila na vikende bez nas, roditelja, ali je to bilo ipak u blizini. Kad je cerka prvi put kao srednjoskolka krenula bez nas (u drugu drzavu), ja samo sto nisam potrcala za autobusom da je vratim! Kad je drugi put nakon godinu dana otisla na drugi kraj sveta, mislila sam da cu siznuti od tolike daljine. Samo zahvaljujuci samokontroli niko nije znao kakva se borba vodi u meni - razum i emocije su bile u takvom ratu, da sam jedva zadrzala zdravo rasudjivanje. Razum je nadvladao... :D
Moje sestricine i sestrici, ostajali su, sa dve godine, kod mene i po par meseci. Uvek sam se radovala kad su kod mene, a i danas je tako. Jedino sto sad patim sto su porasli, pa imaju obaveze i ne mogu tako dugo da ostanu. Uvek im se ljutim kad neko slobodno vreme potrose bezveze umesto da dodju kod mene. Tako da na ovo pitanje o posesivnosti prema deci, mogu hladno da odgovorim da jesam posesivna, ali prema deci koju su rodile moje sestre (neka i mene zovu "mama"!!!), prema svojoj sam naucila da kontrolisem posesivnost, srecom na vreme. :)
 
Ja sam preterano brižna majka, od onih koje kad im pile prošeta po dvorištu odmah više čopor lisica. Na pitanje: Šta ako se desi, nikada nisam u stanju sebi da kažem: Pa šta ako se desi, tako se raste.
Međutim, iz nekih razloga ja već godinama ne mogu da putujem sa njim, a smatram da on treba da ide i da nemam prava da ga držim uz sebe. Već sa četiri godine je prvi put išao bez mene, prvo na pet, pa sedam, petnaest dana. Poslednjih godina budemo odvojeni i po dva meseca.
I nikada mi u početku nije lako, sedim na prstima da ga ne bih zivkala, perem, ribam, smrtno se umaram i opet teško zaspim. Ali ne dozvoljavam sebi da on to oseti, makar nikada ništa takvo ne pomenem. I jedva čekam da se vrati. Teško mi je da naučim da se opustim, da ne brinem. Već vidim kako ću biti od onih majki koje celu noć provedu na prozoru čekajući dete, a kad ga ugledaju da dolazi strmoglavljuju se u krevet i prave se da spavaju.
 
Моји су са 4 ипо и 3 одлазили са баком и дедом на море по месец дана.
Нимало нисам бринула, знала сам да су добро.
Чак ми нису много ни недостајали, ваљда зато што сам знала да уживају!

А сад их ја ,,гурам'' да оду, јер се бојим да ће се сувише везати за нас, а то не бисмо смели да дозволимо.
Без обзира на мајчине жеље, мама мора да процени шта је за дете најбоље.
И Неизрецива, ниси посесивна, урадила си оно што је најбоље за њга, пустила си га да мало оде без тебе.
А нормално је да мами недостају деца..увек.
И тати. :heart:
 
Ja sad čitam ovo i pitam se da li sam ja dobra majka?
Moj stariji sin je imao nepune 2 godine kada je otišao sa mojom mamom na vikendicu nedelju dana i ja uopšte nisam brinula. Jeste mi nedostajao i bila sam jednom da ih obiđem, ali sam bila savršeno spokojna.

A ti pričaš o momčiću od 12 godina.:think:

ja sam onda ovde najgora od sve dece
koj sin je sa 12 meseci prvi put otisap sa mojim roditeljima van Nisa na 10 dana
od desetog meseca, od kad je prestao da doji ostavljala sam ga ponekad kod mojih da predpava

sa cerom isti slucaj

u jaslice krenuli sa 12 meseci, na prvo zimovanje sa obdanistem sa 4 godine, prvi put sami na more sa klubom sa 10 godina
i nije mi nimalo muka da idu bez nas
i ove godine jedno dete *13 godina, na pripreme islo sa svojim odbojkaskim klubom, drugo 15 godina, sa rukometnim

lepo se proveli, nisam nista brinula patoloski, ali priznajem cula sam se telefonom sa njima svakodnevno, sa ovim zenskim i vise puta jer je manje pokazivala da je smaram....

najbitnije je kod deteta razviti dozu samostalnosti i odgovornosti - i kad je samo da se ponasa kao da su roditelji tu negde...ono ne bas isto, jasno mi je to, ali ne i da bude transformacija tipa Dzekil-Hajd
 
e vidis, i ja nisam bila razdvojena od njega duze od nedelju dana kad je sa skolom bio u skoli u prirodi.....a nije navikao na rodbinu, mogu na prste da nabrojim koliko puta je sprespavao negde bez mene....situacija nam je bila takva i jako mi je zao sto nije odrastao vise sa bakom i dedom....ali bolest moje majke je bila vrlo teska....ziveli smo do nedavno sami nas dvoje, i to punih 7 godina....jako puno zajedno, upuceni jedno na drugo....mislim da je meni, realno sada teze :) a ceka me jos 10 dana bez njega.....

...ne bih da me shvatis pogresno..ali mislim da preterujes, da je sa nekim nepoznatim, pa da ne znas kako ti je dete, razumela bih..ovako ne..
...kazes da je on samostalan, a opet da oni ne umeju da brinu o njemu kao ti...u kom smislu, i sta oni ustvari treba da rade, da bi ti bila sigurna
da dobro brinu...
...moje starije dete kad je imalo 12 godina, dovodila je sestru kuci iz vrtica kad krene iz skole, podgrevala za obe da rucaju, znala da treba da
se presvuku...nekad je sama cak i ves pruzila jer je videla izvadjen iz masine...
...uvek se zapanjim kako neke mame koje imaju musku decu, bez obzira sto zive same sa njima preteruju.....kazem neke, jer znam da ima i ovakvih
kao Elli...:D
...nikad nisam brinula kad su bile sa mojim roditeljima...a znale su da budu i po 2 meseca..ako su znali da paze mene, zasto ne bi znali da paze njih..
...opusti se, samo sebi bez potrebe kidas zivce i lupas glavu, a dete uziva na mooooorrrruuuuuuuu..:lol:
 
:) moj sin ima problem sa alergijama i ispostavilo se da su upustva koja sam dala bila uzaludna....pogresili su mu i u davanju leka a lepo sam rekla kako treba da se daje i rekla da ako nisu sigurni da nas cimnu, nazvacu ih i objasniti.....ipak su to stariji ljudi i sve je na kraju bilo prepusteno malom.....znaci, postoji razlog za brigu ali sam odlucila da cu da se smirim i pustim da sve ide svojim tokom i da se dogovaram sa sinom koliko mogu....i ispalo je dobro, bolje nego dogovor sa tetkom ili tatom :))))....i da, preterujem, znam, ali ovo sam iznela vama da bih se olaksala a od sina sam sakrila da mi je tesko bez njega....vesela sam kad pricam sa njim, kazem mu da uziva, da ga cekamo da dodje, da ga jako volimo i vidim da bas ceka da ga nazovem, da mu nisam smor.....:)
 

Back
Top