“Kad žena postane ravnodušna znat ćete da ste je izgubili. Nema tu ni bijesa, ni mržnje, a kamoli ljubavi. Kad nastupi ravnodušnost, nema nazad, nema pokajanja. Suprotno od ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost.”
Toliko savršene riječi napisa davno, negdje u Sibiru možda, velikan Dostojevski. Bio je on toliko bolno u pravu! Zaista, ni mržnja ne može toliko boljeti koliko pogled ravnodušan, pozdrav formalan, reda radi… Jer, i mržnja je osjećaj, i to blizak vrlo ljubavi iz koje se tako lako razvije, ali kada sve to završi ravnodušnošću i prazninom, onda nema nazad.
Žena koja mrzi, ta gaji osjećaje, svakom česticom svoje mržnje nada se nečemu i niste je izgubili. Kad je povrijeđena, plakat će u noći a za dana će navući oklop bijesa. I nije to ona opreka ljubavi, nije to mržnja niti ljutnja niti bijes u širokoj paleti osjećaja.
Nakon ljubavi, nakon mržnje, nakon varijacija na istu temu bijesa i srdžbe, dolazi ona najgora, najbolnija, najnepodnošljivija za njega- kada ti više nije stalo i ne osjećaš NIŠTA.
Više ga ne gleda, niti priča o njemu, ne prati njegova kretanja kao ni to hoće li je pozdraviti ili ne, čak ni njegove aktivnosti na društvenim mrežama nije pratila danima, tjednima, postao je samo ime i prezime. Ne izaziva nikakve emocionalne reakcije.
Ta opreka ljubavi i voljenju znak je da ste izgubili, na čiju žalost pitajte se sami…
I'm off!