Trčao je po klackalici sa jedne na drugu stranu i pokušavao
da je poravna i zaustavi u ravnoteži.
Bio je svestan neusklađenosti svojih namera i mogućnosti
svoga tela.
U vidokrugu mu je bila samo daska koja se dizala i spuštala,
zavisno od brzine koraka.
Nesputanost igre oslobađala je veštinu prilagođavanja.
Pojačavao je brzinu, skraćivao put i približavao središtu
klackalice.
Naglo je zastao.
I naglo raširio noge u uhvaćenom težištu.
Daska se zaustavila, umirila i čekala u savršenoj ravnoteži.
Sabranost je postala njegov novi, skriveni stepen vere.
Zaigrano, pa umireno telo odisalo je skladom.
Ako mu posustane pažnja, daska će se prikloniti jednoj
strani.
Znao je istovremeno da samo usredsređenje nije
konačno stanje ravnoteže.
Osetio se kao zarobljen i razapet na umirenoj dasci.
Pitao se kako će sići...
Nije mogao da se seti da li se na klackalicu popeo
ili je sišao na nju...
