Već se kod zadnjih kuća više nije mogla suzdržavati. Naglo je skrenula s druma, nagla se nad jarak i povratila.
Selo je još uvek brujalo, ali mnogo tiše. Neke su usamljene noge trčale praznim sokakom, a onda se vrata zalupiše i svetlo na prozoru istog časa utrne.
Kad je ponovo uspela prikupiti daha, Margit se teško uspravila. Zarila je lice u ruke, a onda Castor progovori iz nestvarne blizine, odmah za njenim ramenom.
-Uzmi ovo.
Ona pogleda. Još uvek joj je bilo muka i morala je paziti da se ne pomera prebrzo. Blizanac joj je pružao nešto što je u mraku izgledalo kao majušna bočica začepljena voskom.
-Popij malo, i uzimaj svakog dana gutljaj. Biće ti bolje.
Margit umorno klimne glavom. U tom bi trenutku popila i otrov, samo da joj prestane biti toliko loše.
-Pod jednim uslovom. Da ne kažeš Aedanu. Nemam volje da se s Aedanom naganjam po Šumi.
-Daj mi to, prokletstvo.
-Obećavaš li?
-Oh, bogovi!.. Da, obećavam, u redu, kako god. Sad mi daj to...
Više je ni najmanje nije čudio ovaj novi, neprepoznatljivi, nikad dotad viđen Castor. Imala je dojam da je posle večeras više ništa i nikada neće biti u stanju začuditi.
Otčepila je bočicu i popila gutljaj. Ukus je bio neverovatan, kad kad bi osunčano letnje podne na šumskom proplanku moglo imati ukus. Od samo jednog gutljaja, toplina joj se razlila telom, a u glavi prvo zavrtelo, a onda razbistrilo. Castor sikne:
-Dosta. Rekao sam: gutljaj.
Margit nevoljno spusti bočicu.
-Šta je to?
-Malo je kasno da me sad to pitaš, zar ne? Uostalom nebitno je. Samo nešto što će ti pomoći da se osećaš bolje.
-Castore... Šta je, za ime svih bogova, to bilo?..
-Imaš oči u glavi. Ne zadržavaj nas više.
Zaronili su u mirisnu senku lipa. Sve do zidova samostana nisu sreli nikoga, niti više progovarali. Šta god bilo to što je popila, pomoglo je. Mučnina se smirila i Margitina glava raščistila. Samostan je bio živo rasvetljen, kao da su u njemu svi budni - što je verovatno bilo tačno. Iza zidina mogla je da čuje mnogobrojne stišane glasove, užurbane i zabrinute. Castor progovori:
-Ne mogu dalje s tobom. Moraćeš sama.
-Ne mari. Znam svaki skriveni ulaz na ovom mestu.
On klimne.
-Ako budeš imala problema sa sestrama... Ne paniči. Neko će doći po tebe.
-Kako to misliš, neko će doći?
Ali on je nije slušao. Posmatrao je visoke zidine samostana.
-Pa, iskoristi pametno naredno vreme. Neće potrajati.
-Pretpostavljam. Biću sretna ako me sestre ne izbace koliko sutra.
-Nisam govorio o tome.
-O čemu si govorio?
Blizanac se isceri, i sad je njegovo srodništvo s Polluxom bilo sasvim očigledno, kao nikad pre.
-Hajde, gubi se. Moram se vratiti u selo.
-Vi više nećete... Mislim, molim te nemoj da neko strada, čak ni ona nesretnica...
-Niko neće stradati. Koja bi bila svrha? Čak vas ni to ne bi izlečilo od tog što ste ljudi.
Nije naročito lepo izgovorio zadnju reč. Margit ne uzvrati ništa, već mu okrete leđa i pođe ka skrivenom prolazu u bršljanu na udaljenom kraju zida.
Selo je još uvek brujalo, ali mnogo tiše. Neke su usamljene noge trčale praznim sokakom, a onda se vrata zalupiše i svetlo na prozoru istog časa utrne.
Kad je ponovo uspela prikupiti daha, Margit se teško uspravila. Zarila je lice u ruke, a onda Castor progovori iz nestvarne blizine, odmah za njenim ramenom.
-Uzmi ovo.
Ona pogleda. Još uvek joj je bilo muka i morala je paziti da se ne pomera prebrzo. Blizanac joj je pružao nešto što je u mraku izgledalo kao majušna bočica začepljena voskom.
-Popij malo, i uzimaj svakog dana gutljaj. Biće ti bolje.
Margit umorno klimne glavom. U tom bi trenutku popila i otrov, samo da joj prestane biti toliko loše.
-Pod jednim uslovom. Da ne kažeš Aedanu. Nemam volje da se s Aedanom naganjam po Šumi.
-Daj mi to, prokletstvo.
-Obećavaš li?
-Oh, bogovi!.. Da, obećavam, u redu, kako god. Sad mi daj to...
Više je ni najmanje nije čudio ovaj novi, neprepoznatljivi, nikad dotad viđen Castor. Imala je dojam da je posle večeras više ništa i nikada neće biti u stanju začuditi.
Otčepila je bočicu i popila gutljaj. Ukus je bio neverovatan, kad kad bi osunčano letnje podne na šumskom proplanku moglo imati ukus. Od samo jednog gutljaja, toplina joj se razlila telom, a u glavi prvo zavrtelo, a onda razbistrilo. Castor sikne:
-Dosta. Rekao sam: gutljaj.
Margit nevoljno spusti bočicu.
-Šta je to?
-Malo je kasno da me sad to pitaš, zar ne? Uostalom nebitno je. Samo nešto što će ti pomoći da se osećaš bolje.
-Castore... Šta je, za ime svih bogova, to bilo?..
-Imaš oči u glavi. Ne zadržavaj nas više.
Zaronili su u mirisnu senku lipa. Sve do zidova samostana nisu sreli nikoga, niti više progovarali. Šta god bilo to što je popila, pomoglo je. Mučnina se smirila i Margitina glava raščistila. Samostan je bio živo rasvetljen, kao da su u njemu svi budni - što je verovatno bilo tačno. Iza zidina mogla je da čuje mnogobrojne stišane glasove, užurbane i zabrinute. Castor progovori:
-Ne mogu dalje s tobom. Moraćeš sama.
-Ne mari. Znam svaki skriveni ulaz na ovom mestu.
On klimne.
-Ako budeš imala problema sa sestrama... Ne paniči. Neko će doći po tebe.
-Kako to misliš, neko će doći?
Ali on je nije slušao. Posmatrao je visoke zidine samostana.
-Pa, iskoristi pametno naredno vreme. Neće potrajati.
-Pretpostavljam. Biću sretna ako me sestre ne izbace koliko sutra.
-Nisam govorio o tome.
-O čemu si govorio?
Blizanac se isceri, i sad je njegovo srodništvo s Polluxom bilo sasvim očigledno, kao nikad pre.
-Hajde, gubi se. Moram se vratiti u selo.
-Vi više nećete... Mislim, molim te nemoj da neko strada, čak ni ona nesretnica...
-Niko neće stradati. Koja bi bila svrha? Čak vas ni to ne bi izlečilo od tog što ste ljudi.
Nije naročito lepo izgovorio zadnju reč. Margit ne uzvrati ništa, već mu okrete leđa i pođe ka skrivenom prolazu u bršljanu na udaljenom kraju zida.