Otkako je moj dobri stari otac preselio na bolji svijet, svaki Ramazan koji dođe
iznjedri neku skrivenu tugu zakopanu duboko u meni koja se izmiješa sa radošću
koju donosi ovaj sveti mjesec.
Ima neke neobjašnjive topline u njemu koja me podsjeti na djetinjstvo i rodnu kuću,
a naročito na oca koji me često pred akšam (prvi mrak) vodio u pekaru u čaršiju u
kojoj smo kupovali somune (lepine) bez kojih se niije mogao zamisliti Ramazan, a koji
su se obavezno servirali uz iftare.(obrok kojim se prekida cjelodnevni post). Kako su
somuni bili vreli, željeli smo da budu takvi i kad ih donesemo kući, pa bi onda sa sobom
nosili bošču (stolnjak, platno četverouglastog oblika u koje se nešto zamotava) i u nju
umotavali somune i tako mirisne i vrele donosili kući.
Vrijeme prekida posta označavao je ezan (poziv na molitvu) koji se čuo sa munare
čaršijske džamije što je bivalo tačno u akšam. Danas se ezani puštaju preko zvučnika,
sa nosača zvuka, dok je nekad ranije u svakoj džamiji bio zadužen mujezin ( vjerski
službenik) da ih on lično uči. Tada bi se on vijugavim stepenicama penjao na munaru i
najjačim glasom što bi mogao pustiti učio ezan.
Uporedo sa zvukom ezana, na minaretu su se palili kandilji (sijalice, svjetla) a mi djeca
smo obično u to vrijeme bili napolju iščekujući da se ta svjetla upale, pa bi trčali kućama
da javimo ukućanima tu radosnu vijest. Kako bi cjelodnevno odricanje od vode i hrane
znalo biti iscrpljujuće, paljenje kandilja bilo je radosna vijest koju su postači iščekivali.
U većim mjestima bi tada prekid posta bio označavan pucnjem iz topa koji bi obično bio
smješten na nekom uzvišenju iznad grada.Tako je taj top koji ispaljuje zapravo neku
improvizovanu "đulad" načinjenu od gomile zgužvanog papira, u Sarajevu bio (a još uvijek
je) smješten na jednoj od tvrđava iznad grada koja se zove Žuta tabija, do koje se dolazilo
kamenim stepenicama sarajevske mahale (gradske četvrti) po imenu Kovači. Pucanj iz topa
je bio toliko jak da se čuo do pola Saraj'va.
U vrijeme akšama, zatvarali su se i dućani (radnje) na Baščaršiji. Jedna od poznatijih ulica
na Baščaršiji zove se Sarači, što u prevodu znači sedlari, oni koji izrađuju sedla, a takve
zanatlije i njihove radnje su nekada bile smještene upravo u toj ulici, po čemu je i dobila ime.
Tog zanata više nema (kao i mnogih drugih), ali ostalo je ime ulice koja se i dan danas tako
zove. Kao i većina ulica na Baščaršiji, i Sarači su popločani kaldrmom (kamenim blokovima
ili pločama), kojom bi žurile kućama dućandžije da ne okasne na iftar. Nedaleko od Sarača,
u srcu Baščaršije nalazi se i Sebilj (zgrada na putu u kojoj ima vode, fontana posebnog oblika)
oko koje se naročito u prvi mrak skupljaju golubovi. Oni su svojevrsna atrakcija koja privlači ljude,
pogotovo turiste, pa se naš čovjek dosjetio da u blizini Sebilja prodaje posjetiocima ovog dijela
grada raznorazno zrnevlje kojim bi oni potom njime privlačili i hranili jata sivih golubova, kraj
bi se potom slikali i to bi bio ključni dokaz da su bili u Sarajevu.
Ima još jedna slična tvrđava, ovoj sa koje u akšam u vrijeme Ramazana iznad Sarajeva,
puca top. Zove se Bijela tabija i pruža prekrasan pogled na ukrašen i osvjetljen grad u
kojem zavlada posebna atmosfera kad dođe sveti mjesec Ramazan.
Danas se i u mom rodnom gradu prekid posta označava pucnjem topa sa jednog uzvišenja.
I grad ima mnogo više pekara u kojim se nude mirisni somuni. Ima više i džamija sa čijih
se munara s akšamom upale kandilji. Ima i djece, ali ona više nisu na ulici i ne iščekuju
da se oni upale pa da otrče kućama i to jave ukućanima. Danas su djeca uglavnom uz
kompjutere i telefone, pa nemaju kad. Nova vremena, novi običaji rekao bi neko.
No, iako su dani kada smo trčali ulicama s radošću da obavijestimo ukućane o paljenju
kandilja sada već daleka prošlost, u našim srcima zatitra ista toplina i radost kad nastupi
Ramazan. Izmiješa se ona sa tihom sjetom i žalom zbog naših najdražih koji više nisu sa
nama. Ali, sve je to život.
Ramazan mubarek olsun!
RiadaT.
iznjedri neku skrivenu tugu zakopanu duboko u meni koja se izmiješa sa radošću
koju donosi ovaj sveti mjesec.
Ima neke neobjašnjive topline u njemu koja me podsjeti na djetinjstvo i rodnu kuću,
a naročito na oca koji me često pred akšam (prvi mrak) vodio u pekaru u čaršiju u
kojoj smo kupovali somune (lepine) bez kojih se niije mogao zamisliti Ramazan, a koji
su se obavezno servirali uz iftare.(obrok kojim se prekida cjelodnevni post). Kako su
somuni bili vreli, željeli smo da budu takvi i kad ih donesemo kući, pa bi onda sa sobom
nosili bošču (stolnjak, platno četverouglastog oblika u koje se nešto zamotava) i u nju
umotavali somune i tako mirisne i vrele donosili kući.
Vrijeme prekida posta označavao je ezan (poziv na molitvu) koji se čuo sa munare
čaršijske džamije što je bivalo tačno u akšam. Danas se ezani puštaju preko zvučnika,
sa nosača zvuka, dok je nekad ranije u svakoj džamiji bio zadužen mujezin ( vjerski
službenik) da ih on lično uči. Tada bi se on vijugavim stepenicama penjao na munaru i
najjačim glasom što bi mogao pustiti učio ezan.
Uporedo sa zvukom ezana, na minaretu su se palili kandilji (sijalice, svjetla) a mi djeca
smo obično u to vrijeme bili napolju iščekujući da se ta svjetla upale, pa bi trčali kućama
da javimo ukućanima tu radosnu vijest. Kako bi cjelodnevno odricanje od vode i hrane
znalo biti iscrpljujuće, paljenje kandilja bilo je radosna vijest koju su postači iščekivali.
U većim mjestima bi tada prekid posta bio označavan pucnjem iz topa koji bi obično bio
smješten na nekom uzvišenju iznad grada.Tako je taj top koji ispaljuje zapravo neku
improvizovanu "đulad" načinjenu od gomile zgužvanog papira, u Sarajevu bio (a još uvijek
je) smješten na jednoj od tvrđava iznad grada koja se zove Žuta tabija, do koje se dolazilo
kamenim stepenicama sarajevske mahale (gradske četvrti) po imenu Kovači. Pucanj iz topa
je bio toliko jak da se čuo do pola Saraj'va.
U vrijeme akšama, zatvarali su se i dućani (radnje) na Baščaršiji. Jedna od poznatijih ulica
na Baščaršiji zove se Sarači, što u prevodu znači sedlari, oni koji izrađuju sedla, a takve
zanatlije i njihove radnje su nekada bile smještene upravo u toj ulici, po čemu je i dobila ime.
Tog zanata više nema (kao i mnogih drugih), ali ostalo je ime ulice koja se i dan danas tako
zove. Kao i većina ulica na Baščaršiji, i Sarači su popločani kaldrmom (kamenim blokovima
ili pločama), kojom bi žurile kućama dućandžije da ne okasne na iftar. Nedaleko od Sarača,
u srcu Baščaršije nalazi se i Sebilj (zgrada na putu u kojoj ima vode, fontana posebnog oblika)
oko koje se naročito u prvi mrak skupljaju golubovi. Oni su svojevrsna atrakcija koja privlači ljude,
pogotovo turiste, pa se naš čovjek dosjetio da u blizini Sebilja prodaje posjetiocima ovog dijela
grada raznorazno zrnevlje kojim bi oni potom njime privlačili i hranili jata sivih golubova, kraj
bi se potom slikali i to bi bio ključni dokaz da su bili u Sarajevu.
Ima još jedna slična tvrđava, ovoj sa koje u akšam u vrijeme Ramazana iznad Sarajeva,
puca top. Zove se Bijela tabija i pruža prekrasan pogled na ukrašen i osvjetljen grad u
kojem zavlada posebna atmosfera kad dođe sveti mjesec Ramazan.
Danas se i u mom rodnom gradu prekid posta označava pucnjem topa sa jednog uzvišenja.
I grad ima mnogo više pekara u kojim se nude mirisni somuni. Ima više i džamija sa čijih
se munara s akšamom upale kandilji. Ima i djece, ali ona više nisu na ulici i ne iščekuju
da se oni upale pa da otrče kućama i to jave ukućanima. Danas su djeca uglavnom uz
kompjutere i telefone, pa nemaju kad. Nova vremena, novi običaji rekao bi neko.
No, iako su dani kada smo trčali ulicama s radošću da obavijestimo ukućane o paljenju
kandilja sada već daleka prošlost, u našim srcima zatitra ista toplina i radost kad nastupi
Ramazan. Izmiješa se ona sa tihom sjetom i žalom zbog naših najdražih koji više nisu sa
nama. Ali, sve je to život.
Ramazan mubarek olsun!
RiadaT.
Poslednja izmena:
