Rađanje hirurgije u srednjem veku

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
396.850
U srednjem veku nauka se sporo razvijala jer nije bilo metričkog sistema, koji se pojavio tek u 17. veku, a ozvaničen je 1795. godine

Jedno od nasleđa antičke medicine, koju je razvio Hipokrat u 5. veku pre nove ere, a zatim je proširio Galen u 1. veku naše ere, bilo je pravilo da kosti i tkiva daju oblik telu, a da mu voda, krv, limfa, žuta i crna žuč – daju život. Život je nastao kao posledica prisustva vode; u suštini, svi poznati živi sistemi, da bi preživeli, zavise od vode. I sama Zemljina površina se sastoji od 75 odsto okeana i 25 odsto kopna, kao i telo ljudi u kome je 75 odsto vode i 25 odsto čvrste mase. U mnogo sačuvanih srednjovekovnih medicinskih zapisa i ilustracija, uglavnom iz 12. veka, često se vidi da pored bolesničkog kreveta stoji lekar s bočicom u ruci, koju podignutu posmatra, procenjujući boju i gustinu njenog sadržaja. To simbolizuje uobičajenu praksu epohe: boja mokraće i ostalih izlučevina bila je fundamentalni element srednjovekovne medicinske teorije.
 
Suprotno uvreženom verovanju da je svih 1.000 godina srednjeg veka bilo vreme prljavštine i smrada, higijene je ipak bilo. Srednjovekovna medicina nije zanemarivala prevenciju. Postojali su propisi o javnom zdravlju koji su nalagali da gradovi uvek imaju čistu vodu za piće. Da bi se sačuvala ravnoteža telesnih tečnosti ili nadoknadio neki deficit povezan sa godinama života, primenjivana je srednjovekovna dijetetika (diaeta) znana i kao regimen sanitatis, tj. zdravstveni režim. Obuhvatala je spavanje, seks, ishranu, kupanje, emocije i šetnje na otvorenom. Načinu spavanja pridavao se veliki značaj: preporučivalo se spavanje na boku u ležećem položaju kako bi se sprečile pare stvorene tokom varenja hrane u želucu da dođu do mozga i zamagle misli.
 
688z387_Lecenje-u-srednjem-veku.jpg
 
Da bi se izbegla tromost i gojaznost vitezova koji su bili deo aristokratije i zato ništa nisu radili, sprovodili su se posebni treninzi namenjeni jačanju i izdržljivosti tela i savlađivanju veština ratovanja. Kao što vatrogasci ili policajci danas treniraju u posebnoj opremi, tako su srednjovekovni vitezovi vežbali u svojim oklopima, teškim oko 20 kilograma. Težilo se savršenom uskakanju u sedlo konja, penjanju uz merdevine samo uz pomoć ruku... I sve to dok je telo u oklopu. Od 1095. do 1272. godine, zbog krstaških ratova, prema Bliskom istoku bilo je velikih kretanja vojske na konjima i pod ratnom opremom. Na bojnom polju u Maloj Aziji, kao i u antičko vreme, hirurško lečenje se uglavnom bavilo povredama glave, tela i ekstremiteta, jer su teže povrede nanošene sekirama, mačevima, kopljima i strelama. Bilo je mnogo povreda glave jer su šlemovi ušli u upotrebu početkom 16. veka. Krv iz rana koje su krvarile zaustavljana je užarenim metalnim palicama, što je metod kauterizacije. Anestezija je bila zasnovana na velikoj količini alkohola koju bi ranjenik prethodno popio. Posebnu važnost i ugled imali su berberi koji su vadili zube, otvarali vene i puštali krv, te hirurzima pomagali u odsecanju delova udova. Ali između ratova se razvijala, iako sporo, i hladna hirurgija. U manuskriptima iz 12. veka opisane su i ilustrovane operacije hemoroida, polipa u nosu, katarakte i prostate, koje se ne razlikuju od opisa i crteža u sličnim manuskriptima datiranim pet vekova ranije i isto toliko kasnije. Međutim, kad bi se u srednjem veku desilo nešto u telu što ne bi uz pomoć imuniteta nestalo samo od sebe, ili mu ne bi bile od pomoći razne trave i eliksiri, čekao bi se spas od više sile, koja nikad ne bi dolazila. Ako bi slepo crevo pod zapaljenjem napuklo zbog pritiska gnoja, u stomaku bi se razvila sepsa i smrt bi bila neizbežna, kao što bi se i danas desilo pod sličnim okolnostima.
 
Oslanjanje na astrologiju

Operacije u unutrašnjosti tela, osim pokušaja na prostati, nikad nisu rađene, jer se do 1867. godine nije znalo šta je antisepsa. Iz istog razloga slepo crevo je prvi put odstranjeno iz trbušne šupljine tek u kasnom 19. veku. Mora se reći da je, pored astronomije, jedino hirurgija doživela napredak u srednjem veku.

Da bi razumela i predvidela bolesti, medicina je, kao i sve ostalo što se smatralo naukom, tražila oslonac. To je bila astrologija. Almanasi i kalendari za svaku narednu godinu sadržavali su razna lokalna predviđanja o žetvi ili lošem vremenu, često i o epidemijama. Pre i posle velike epidemije kuge u 14. veku ponekad su se javljale bolesti koje su svima uterivale strah u kosti. Lepra, iako nije bila naročito zarazna, izazivala je izobličenje lica i zbog toga društvenu stigmatizaciju, što je obolele navodilo u samoizolaciju; variola, tj. velike boginje, pojavila se u Evropi 1490. godine kao veoma zarazna i smrtonosna bolest, a prvi ju je opisao Al Razi, upravnik bolnice u Bagdadu; dizenterija, stomačna infekcija poznata i pod imenom „krvava bolest”, bila je smrtonosna. Kada je kuga, „crna smrt”, pogodila Evropu 1346. i trajala do 1353. godine, lekari na Univerzitetu Pariz VIII objašnjavali su da je razlog pandemije uzajamno približavanje Saturna, Marsa i Jupitera. Bila su to teška vremena zbog bolesti koje su kosile i uništavale sve pred sobom. Lekari su hrabrili stanovništvo, što je uspevalo uz molitve i malo alkohola. Tada su i propovednici nastojali da dosetkama, ogovaranjima i šalama potisnu atmosferu straha i beznađa zbog kuge, koja je u Evropi trajala sedam godina. Ova poslednja tačka objašnjava zašto su lekari tražili od crkava da zvona na njihovim tornjevima ne zvone za svaku smrt. Uprkos svakodnevnom umiranju od kuge, Italijan Đovani Bokačo napisao je 1349. godine Dekameron, alegorijsku zbirku od 100 vedrih novela koje su koliko veliko umetničko delo toliko i istorijski dokument o vremenu u kome je kuga odnela više od 50 miliona ljudi.

Operacije u unutrašnjosti tela, osim pokušaja na prostati, nikad nisu rađene, jer se do 1867. godine nije znalo šta je antisepsa. Iz istog razloga slepo crevo je prvi put odstranjeno iz trbušne šupljine tek u kasnom 19. veku. Mora se reći da je, pored astronomije, jedino hirurgija doživela napredak u srednjem veku.
 
Da bi razumela i predvidela bolesti, medicina je, kao i sve ostalo što se smatralo naukom, tražila oslonac. To je bila astrologija. Almanasi i kalendari za svaku narednu godinu sadržavali su razna lokalna predviđanja o žetvi ili lošem vremenu, često i o epidemijama. Pre i posle velike epidemije kuge u 14. veku ponekad su se javljale bolesti koje su svima uterivale strah u kosti. Lepra, iako nije bila naročito zarazna, izazivala je izobličenje lica i zbog toga društvenu stigmatizaciju, što je obolele navodilo u samoizolaciju; variola, tj. velike boginje, pojavila se u Evropi 1490. godine kao veoma zarazna i smrtonosna bolest, a prvi ju je opisao Al Razi, upravnik bolnice u Bagdadu; dizenterija, stomačna infekcija poznata i pod imenom „krvava bolest”, bila je smrtonosna. Kada je kuga, „crna smrt”, pogodila Evropu 1346. i trajala do 1353. godine, lekari na Univerzitetu Pariz VIII objašnjavali su da je razlog pandemije uzajamno približavanje Saturna, Marsa i Jupitera. Bila su to teška vremena zbog bolesti koje su kosile i uništavale sve pred sobom. Lekari su hrabrili stanovništvo, što je uspevalo uz molitve i malo alkohola. Tada su i propovednici nastojali da dosetkama, ogovaranjima i šalama potisnu atmosferu straha i beznađa zbog kuge, koja je u Evropi trajala sedam godina. Ova poslednja tačka objašnjava zašto su lekari tražili od crkava da zvona na njihovim tornjevima ne zvone za svaku smrt. Uprkos svakodnevnom umiranju od kuge, Italijan Đovani Bokačo napisao je 1349. godine Dekameron, alegorijsku zbirku od 100 vedrih novela koje su koliko veliko umetničko delo toliko i istorijski dokument o vremenu u kome je kuga odnela više od 50 miliona ljudi.

Iako mislimo da živimo u dobu savršene nauke, koja se uveliko oslanja na veštačku inteligenciju, verovatno će u stoleću
koje je pred nama sadašnje stanje nauke biti smatrano nedovoljno zrelim. Ima za to puno razloga. Setimo se kovida.
Momčilo B. Đorđević
 

Back
Top