
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
QUE SERA, SERA
Tako me nekad uhvati drhtaj
Smlati me kao letnja oluja
I strah me neki uhvati, sludi
A razlog nemam.
Tako me nekad uhvati tuga
Ma nije mi ona dugo druga,
Al’, opet.....iznenada
Uvuče se u mene kao dim cigarete
I pokvari dan što na dunju liči
I tiho, tiho tad u meni skiči.
I drhtim tada kao list na vetru
Kao mače mokro skriveno pod strehom
Odzvanja lepota nekim svojim ehom
Ali je daleko, ali baš daleko.
Čega li se plašim i zbog čega drhtim ?
Budućnosti me straši, to što treba doći.
Kada ne znam kako, ni kada, ni kolk’o.
Da l’ će drvo moje da umiri grane ?
Da l’ će vetar stati il’ nov dan da svane ?
Da l’ će biti lepo baš kao i lane ?
Da li život čeka da ne budem spremna
Pa da me saplete dok sam tako snena ?
A duša mi puna slika o ljubavi
Pa kad dodje tuga kao vetar ljuti
Rasprši mi slike po celoj mi duši.
Satera ih u uglove kao suvo lišće
Odzvanja lepota nekim svojim ehom
Ali je daleko, ali baš daleko.
Onda kući dodjem I pogledom jednim
Nahranim tu dušu isušenu vetrom
Sve ljubavi moje odagnaju vetar
Rasprostru se slike po celoj mi duši
Duvaj sada vetre, ne možeš da rušiš.
PS Tako mi nedostaje kuća......