PUTUJU

Bezimeni u vremenu tišine
igraju ples izvijajući nečujne
nevidljivim beležene reči
prostiru se kao prosuti uzdasi.

U kovitlacu poneseni putuju
nekom ili nečemu na izgled
tražeći ono što već imaju
trenutkom u kome su rođeni.

Spajaju hladnoće kremenom
krešući pale plamen rastapajući
lednik da bi potekli kao potok
planinski oblikujući oblutke.

Nemire u mir tihe reke lijući
svoju jesen u boju Sunca
obojili su vatrom horizont
ka kome nošeni vetrom hitaju.
 
bracaco;bt220844:
Хеј ти ветре шта се прсиш
зато што јој косу мрсиш
шта се силиш док је ломиш
када не знаш да је волиш

VETAR

Prkosi, neda mi mira
po kosi luta k’o prsti
dodir me budi eh, dira,
ćarlija mislima nemir.

Čelo i obraz mi hladi
k’o poljub na usne vrele,
nežno spusti dodir sladi
mirišu pahulje bele.

U peći pucketa granje.
Pogledom kroz okno lutam.

:);)
 
Tamišarka;bt220852:
VETAR

Prkosi, neda mi mira
po kosi luta k’o prsti
dodir me budi eh, dira,
ćarlija mislima nemir.

Čelo i obraz mi hladi
k’o poljub na usne vrele,
nežno spusti dodir sladi
mirišu pahulje bele.

U peći pucketa granje.
Pogledom kroz okno lutam.

:);)

Хеј ти ноћи шта је дираш
тамом хоћеш њој да свираш
ти што се са светлом губиш
кад не умеш да је љубиш
 
bracaco;bt220853:
Хеј ти ноћи шта је дираш
тамом хоћеш њој да свираш
ти што се са светлом губиш
кад не умеш да је љубиш

Noć

Tišinom je prekrila reku,
umornu od dugog puta.
Prosula je po njoj svoje,
srebrno, sjajno znamenje.
Sa okom se stapa da blista,
kao zvezda koja nju krasi.
Šumu nemirnih grana,
nestrpljivih u očekivanju,
dodirnula je blago i umirila.
Gasila je užarene, hladila,
ustreptele liske, svojim usnama
upijajući blago, krila ih je u nedrima.
Obalu, tu postelju je okitila
zvezdanim vezom vezilja,
zrakom Mesečevim ispleteni,
Ona putnica i On u nedodiru.
 
Tamišarka;bt220856:
Noć

Tišinom je prekrila reku,
umornu od dugog puta.
Prosula je po njoj svoje,
srebrno, sjajno znamenje.
Sa okom se stapa da blista,
kao zvezda koja nju krasi.
Šumu nemirnih grana,
nestrpljivih u očekivanju,
dodirnula je blago i umirila.
Gasila je užarene, hladila,
ustreptele liske, svojim usnama
upijajući blago, krila ih je u nedrima.
Obalu, tu postelju je okitila
zvezdanim vezom vezilja,
zrakom Mesečevim ispleteni,
Ona putnica i On u nedodiru.

Hej ti sunce što je greješ
I u oči joj plamen seješ
Zalud svojom vatrom pržiš
Kad ne mošeš da je držiš
 
bracaco;bt220858:
Hej ti sunce što je greješ
I u oči joj plamen seješ
Zalud svojom vatrom pržiš
Kad ne mošeš da je držiš

AKO nisam, biću!
Sve što nisam
jutrom probuđena
postaću.

Putovaću,
kao magla,
napiću žednu zemlju,
pratiću je,
s njom večno kružiti.
Sunce će mene popiti.
Nestati?
Neću.
Sve što nisam, biću.
Jutrom probuđena,
u rosi.
 

Back
Top