
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci
PUTUJ MOJA REKO
Dugo nisam bila sa njom.
Nedostajala mi je
I mišljah da...zaboravila me je
Nas tri i dva psa
Šuštećim korakom tepih od lišća gazimo
I do nje lagano uz reči dolazimo
Širina puni pluća i duša medj grane poleti
Misao bistra i samo jedna....prelepo je
Dok oko luta šarenim bogarstvom
Mrsi se u granama i žamoru ljudi
Mir širi krila....voda lagano umor spira
Pa duša prhne k’o ptica
Leti tik iznad vode
Na svoj „put za nigde“ ode
A ona...zadrža malo sunce da od mene ne ode
Pa reče
„moram poći...vreme je za haljinu noći“
I poče da oblači magličastu odoru
Lepa je....lepa moja reka u sutonu
Kao u paučinu obučena
Tišina preko ramena prebačena
Nestvarna, a opet stvarna
Ranjiva a tako jaka
Tu je iako putuje daleko
Putuj moja reko...
PS Laku noć...
