
“Činjenica” koju citira američki State Department:
Raspoređivanje više od 100.000 ruskih vojnika, uključujući borbene snage i ofenzivno oružje bez uvjerljivog bezazlenog objašnjenja, na granice zemlje koju je Rusija prethodno izvršila invaziju i još uvijek zauzima mjesta, nije puka rotacija trupa. To je jasna, obnovljena ruska prijetnja suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine. Nagomilavanje je upareno s aktivnim mjerama dezinformiranja koje su osmišljene da potkopaju povjerenje u ukrajinsku vladu i stvore izgovor za daljnji upad Rusije.

Realnost:
Rusija redovito provodi vojne vježbe na svom teritoriju i vrši brze inspekcije vojnika. U međuvremenu, Sjedinjene Države razmještaju svoje oružane snage i ofenzivno oružje u zemljama istočne Europe nekoliko tisuća milja daleko od svojih nacionalnih granica, potkopavajući time europsku sigurnost i stratešku stabilnost. Slanjem oružja i vojnih savjetnika u Ukrajinu, SAD potiče agresivne akcije kijevskog režima protiv vlastitog stanovništva u Donbasu.

“Činjenica” koju citira američki State Department:
Sjedinjene Države i Rusija stranke su Konvencije o kemijskom oružju. U skladu sa svojim obvezama prema tom međunarodnom sporazumu, Sjedinjene Države ne koriste kemijsko oružje. Međutim, ruska vlada je posljednjih godina dvaput upotrijebila kemijsko oružje za napad i pokušaj atentata na protivnike, uključujući i na stranom tlu. Umjesto da potpiruju sukob u istočnoj Ukrajini kao što je to učinila Rusija, Sjedinjene Države su pružile više od 351 milijun dolara humanitarne pomoći onima koji su pogođeni tamošnjom agresijom Moskve od 2014. Rusija koristi izjave visokih dužnosnika, kao i dezinformacije i propagandne medije namjerno širiti otvorene neistine kako bi pokušao stvoriti izgovor za vojnu akciju.

Realnost:
Svi znamo kako američke vlasti koriste dezinformacije kao izgovor za invaziju na neovisne države. Dovoljno je prisjetiti se zloglasne bočice Collina Powella koja je korištena kao izgovor za američku agresiju na Irak. Spomenuti iznos američke humanitarne pomoći kap je u moru u usporedbi s enormnom pomoći koju je Ruska Federacija pružila stanovnicima Donbasa.

“Činjenica” koju citira američki State Department:
Nema vjerodostojnih izvješća da je bilo koji etnički Rus ili govornik ruskog pod prijetnjom ukrajinske vlade. Međutim, postoje vjerodostojna izvješća da se na Krimu koji je okupirala Rusija iu Donbasu Ukrajinci suočavaju sa potiskivanjem svoje kulture i nacionalnog identiteta te žive u okruženju teške represije i straha. Na Krimu Rusija prisiljava Ukrajince da preuzmu rusko državljanstvo ili izgube imovinu, pristup zdravstvenoj skrbi i posao. Oni koji mirno izražavaju protivljenje ruskoj okupaciji ili kontroli suočavaju se s zatvorom na neutemeljenim osnovama, policijskim racijama na njihove domove, službeno sankcioniranom diskriminacijom, a u nekim slučajevima i mučenjem i drugim zlostavljanjima. Vjerske i etničke manjine se istražuju i procesuiraju kao “ekstremisti” i “teroristi”.

Realnost:
Kršenja prava ukrajinskog stanovništva koje govori ruski, a broje se u milijunima, u Ukrajini su dosegla užasne razmjere. Njezina vlada donosi diskriminatorne zakone o jeziku i obrazovanju i takozvanim “autohtonim narodima”, ističući ruski jezik iz svih sfera života. U kolovozu 2021., predsjednik Ukrajine Vladimir Zelensky otišao je toliko daleko da je rekao etničkim Rusima da napuste zemlju u nedvojbeno ksenofobičnom trenutku. U lipnju 2021. povjerenik za zaštitu državnog jezika Taras Kremen rekao je da oni koji se protive zakonu o jeziku “mogu napustiti teritorij zemlje”.
Čovjek se pita zašto Sjedinjene Države, koje su obično toliko odane stvarima ljudskih prava, odbijaju primijetiti otvorenu diskriminaciju s kojom se suočavaju ukrajinski građani koji govore ruski. Možda Ruse ne smatraju ljudima?
Što se tiče stanja ljudskih prava na Krimu, uključujući status etničkih manjina, ono se ne samo poboljšalo nakon povratka poluotoka Rusiji, već se potpuno promijenilo. Za razliku od bivše i sadašnje ukrajinske vlasti, Ruska Federacija nastoji očuvati jedinstveni multikulturalni prostor poluotoka. Uvjereni smo da Zapad namjerno širi dezinformacije o problemima ljudskih prava na Krimu kako bi odvratio međunarodnu zajednicu od užasnog stanja ljudskih prava u Ukrajini.

“Činjenica” koju citira američki State Department:
Predsjednik Biden je dvaput razgovarao s predsjednikom Putinom, a američki dužnosnici održali su desetke sastanaka na visokoj razini i telefonskih razgovora s ruskim i europskim kolegama kao dio sveobuhvatnih diplomatskih napora da se ova situacija riješi mirnim putem.

Realnost:
Pozivanje na takozvani "sveobuhvatni diplomatski napor" u najboljem je slučaju licemjerno i varljivo. U razdoblju od 15. prosinca 2021. kada smo službeno poslali Washingtonu naše nacrte ugovora o sigurnosnim jamstvima i sporazuma o mjerama sigurnosti Rusije i zemalja NATO-a, Amerikanci su uglavnom činili očigledne pokušaje razvlačenja razgovora o konkretnim parametrima, koje je Rusija predložila, na različitim razinama stručnjaka iu raznim formatima. Umjesto stanke i usredotočenosti na odgovore na suštinu pitanja postavljenih u ruskim dokumentima, Bijela kuća i njeni zapadni saveznici pokrenuli su vrlo otrovnu informativnu i propagandnu kampanju predstavljajući Rusiju kao “agresora”, “neprijatelja civilizirane Europe” i “prijetnja” međunarodnoj stabilnosti. Sve je to učinjeno uz beskonačno zastrašivanje Rusije “bolnim” sankcijama koje su osmišljene da iskrvare naše gospodarstvo i učvrste sustavni izazov Rusiji. Čak i sama objava takvih “preporuka” od strane State Departmenta uoči razgovora ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena u Ženevi može se protumačiti samo kao otvorena provokacija. Gospodin Lavrov je detaljno iznio ruske pristupe tijekom konferencije za novinare nakon razgovora o sigurnosnim jamstvima

“Činjenica” koju citira američki State Department:
NATO je obrambeni savez, čija je svrha zaštititi svoje države članice.

Realnost:
Savez je diskreditirao svoju reputaciju postupcima koji su bili u suprotnosti s međunarodnim pravom: operacijom protiv Jugoslavije, invazijom na Irak i Afganistan od strane članica NATO-a i barbarskim uništenjem Libije od strane savezničke koalicije. Ova politika nema nikakve veze s "obranom".
Reference na izjave predsjednika Rusije Vladimira Putina 2002. o obrambenom karakteru NATO-a izvučene su iz konteksta i odnose se na razdoblje kada su Rusija i NATO planirali nastaviti suradnju. Kasnija agresivna politika NATO-a prema Rusiji i širenje na istok uništili su ove namjere.

“Činjenica” koju citira američki State Department:
NATO nikada nije obećao da neće primati nove članice.

Realnost:
Dana 9. veljače 1990., tijekom sastanka sa sovjetskim ministrom vanjskih poslova Eduardom Shevardnadzeom, američki državni tajnik James Baker izdao je željezna jamstva da “neće biti proširenja nadležnosti NATO-a ili NATO-ovih snaga jedan inč na istok”. Dana 10. veljače 1990. njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher uvjeravao je Eduarda Shevardnadzea da se “NATO neće širiti na istok”. Istog dana to je Mihailu Gorbačovu potvrdio njemački kancelar Helmut Kohl. Američki državni tajnik James Baker rekao je na brifingu 13. veljače 1990. da se Washington zalaže za ujedinjenu Njemačku i njezino uključivanje u NATO, te je spreman osigurati da se vojna prisutnost saveza ne pomakne dalje prema istoku. Sva ta uvjeravanja mogu se pronaći u transkriptima sastanaka koji su danas dostupni široj javnosti.

“Činjenica” koju citira američki State Department:
Proširenje NATO-a nije usmjereno protiv Rusije.

Realnost:
Tijekom proteklih 20 godina, sve snage NATO koalicije bile su koncentrirane upravo na istočnom krilu. Napredovanje Saveza prema ruskim granicama ide ruku pod ruku sa stvaranjem i nadogradnjom vojne infrastrukture, razvojem lanaca opskrbe za brzi – uključujući transatlantski – prijenos velikih vojnih formacija i raspoređivanjem elemenata američke proturaketne obrane opremljenih lanserima dvostruke namjene u Rumunjskoj. Planovi za raspoređivanje raketnih sustava u Poljskoj su u izradi. Hangari za tešku vojnu opremu grade se u istočnoeuropskim zemljama članicama NATO-a. Pružaju se prilike za inozemnu vojnu prisutnost u tim zemljama, što je za dlaku narušeno, ako ne slovo, onda duh Osnivačkog akta Rusija-NATO iz 1997. godine.
Broj ratnih brodova kojima upravljaju neregionalne sile koji ulaze u Crno more značajno se povećao, pretvarajući njegove vode u još jedno područje nestabilnosti. Dotad mirno i mirno Baltičko more postalo je pozornica za vojnu konfrontaciju. Intenzitet letova izviđačkih zrakoplova zemalja NATO-a postao je prijetnja civilnom zračnom prometu.
Savez stalno izvodi vojne vježbe u blizini naših granica. Samo prošle godine provedeno je oko 120 vježbi, tijekom kojih su izvođeni ofenzivni scenariji, s implikacijama da je Rusija hipotetski neprijatelj.
NATO provodi izrazito agresivnu partnersku politiku i promatra teritorije Finske, Švedske, Ukrajine i Gruzije, a također se pokušava učvrstiti u središnjoj Aziji. To su također gradilišta u postsovjetskom prostoru koja predstavljaju potencijalne biološke opasnosti.