Sjećam se tih davnih augusta kada bi ljeto mirisalo na zrele grozdove i kad
se bližio zlatni septembar koji je za nas djecu značio kraj radosti jer je dolazila
"škola". Tada bi knjižare bivale pune kao košnice, što djece, što roditelja koji
su žurno kupovali nove knjige koje su divno mirisale, a ja bih ih i prije nego što
krenemo u školu dugo listala i dječije radoznalo prelazila preko naslova u njima
i unapred se radovala onom što me čekalo u tim redovima izmedju šarenih korica.
Tada nismo morali znati mnoga imena izdavačkih kuća i mnogih pametnih ljudi koji
su pisali različite knjige za isti razred, bilo je dovoljno da znamo samo u
koji razred polazimo i u knjižari smo dobivala nove knjige za baš taj razred.
Kupovalo se i sve drugo što je trebalo za školu, a meni su u posebnom sjećanju
ostale pernice. Mi, "obična" djeca, obično smo kupovali jednostavne platnene
pernice oslikane junacima iz crtića, dok su djeca gastarbajtera ili djeca koja su imala
rođake u inostranstvu dobijala one "dvospratne" ili čak "trospratne" sa bezbroj
rajsferšlusa, odjeljaka, kompleta drvenih bojica, flomastera, a poneka od tih pernica
imala je čak i ogledalo za koje meni nikad nije bilo jasno za šta je služilo, osim što
je bilo znak nekog prestiža.
Opet je kraj augusta. Već su uveliko listovi vinove loze počeli da žute, a ljubičasti
grozdovi da se pune slašću. Sjedimo na terasi. Sin je već neko vrijeme student,
pa su njegovi augusti zamijenjeni septembrima, jer tek u oktobru počinje
akademska godina. Pominje kako mora kupitii nove patike. Nije od onih koji
hoće po svaku cijenu brend, ali voli kvalitet.
Pričam mu kako moje generacije nekad nisu nimalo zaostajale za modom kad
smo pred početak škole kupovali patike. I to redom svi, isključivo Pume.
-Baš svi? I baš Puma? – gleda me u nevjerici.
-Baš svi, baš Puma,- kažem ozbiljno.
Nasmije se i odmahuje glavom.
-Da, sve patike odreda, ma kojeg proizvođača i marke, zvali smo Pumama, - kažem
mu kroz smijeh.
I zaista, u to vrijeme mnogi moji vršnjaci su sve patike zvali po Pumi - tada
najpopularnijem brendu sportske obuće. Nije bilo bitno koje su marke zapravo bile,
za nas su sve bile Pume. To je bio simbol za sve ono što je novo, moderno i
uzbudljivo. Bio je to način da se osjećamo povezani, da pripadamo nečemu većem
od nas samih, baš kao što su te male stvari i navike gradile mostove između
nas i naših svjetova.
Riada
se bližio zlatni septembar koji je za nas djecu značio kraj radosti jer je dolazila
"škola". Tada bi knjižare bivale pune kao košnice, što djece, što roditelja koji
su žurno kupovali nove knjige koje su divno mirisale, a ja bih ih i prije nego što
krenemo u školu dugo listala i dječije radoznalo prelazila preko naslova u njima
i unapred se radovala onom što me čekalo u tim redovima izmedju šarenih korica.
Tada nismo morali znati mnoga imena izdavačkih kuća i mnogih pametnih ljudi koji
su pisali različite knjige za isti razred, bilo je dovoljno da znamo samo u
koji razred polazimo i u knjižari smo dobivala nove knjige za baš taj razred.
Kupovalo se i sve drugo što je trebalo za školu, a meni su u posebnom sjećanju
ostale pernice. Mi, "obična" djeca, obično smo kupovali jednostavne platnene
pernice oslikane junacima iz crtića, dok su djeca gastarbajtera ili djeca koja su imala
rođake u inostranstvu dobijala one "dvospratne" ili čak "trospratne" sa bezbroj
rajsferšlusa, odjeljaka, kompleta drvenih bojica, flomastera, a poneka od tih pernica
imala je čak i ogledalo za koje meni nikad nije bilo jasno za šta je služilo, osim što
je bilo znak nekog prestiža.
Opet je kraj augusta. Već su uveliko listovi vinove loze počeli da žute, a ljubičasti
grozdovi da se pune slašću. Sjedimo na terasi. Sin je već neko vrijeme student,
pa su njegovi augusti zamijenjeni septembrima, jer tek u oktobru počinje
akademska godina. Pominje kako mora kupitii nove patike. Nije od onih koji
hoće po svaku cijenu brend, ali voli kvalitet.
Pričam mu kako moje generacije nekad nisu nimalo zaostajale za modom kad
smo pred početak škole kupovali patike. I to redom svi, isključivo Pume.
-Baš svi? I baš Puma? – gleda me u nevjerici.
-Baš svi, baš Puma,- kažem ozbiljno.
Nasmije se i odmahuje glavom.
-Da, sve patike odreda, ma kojeg proizvođača i marke, zvali smo Pumama, - kažem
mu kroz smijeh.
I zaista, u to vrijeme mnogi moji vršnjaci su sve patike zvali po Pumi - tada
najpopularnijem brendu sportske obuće. Nije bilo bitno koje su marke zapravo bile,
za nas su sve bile Pume. To je bio simbol za sve ono što je novo, moderno i
uzbudljivo. Bio je to način da se osjećamo povezani, da pripadamo nečemu većem
od nas samih, baš kao što su te male stvari i navike gradile mostove između
nas i naših svjetova.
Riada
Poslednja izmena:
