Da Kang
Zainteresovan član
- Poruka
- 400
Svi smo mi dio jedne svjetlosti. Netko to zove bog, netko karma, to je u stvari ljubav. Energija ljubavi nas je pokrenula i uvijek je uz nas, baš kao sunce. Ponekad ga ne vidimo, ali uvijek nas grije. Kada se svjetlost u jednome tijelu ugasi, prijeđe na drugo. Kao da zadnjim plamičkom dotrajale svijeće palimo drugu, novu svijeću. Svjetlost se ne može ugasiti, svjetlost je u svima nama. Poneki su je zakrilili oblacima u sebi pa je ne vide, ali ona svijetli u svakom živom biću. Ponekad, prilikom duboke meditacije, vidim svjetlost čak i vani. Ponekad samo zraku, ponekad svijetli poput sunca negdje van fokusa. Ako je pokušam pogledati, nestane. Shvatio sam da se ne može gledati direktno u svjetlost, sve do onoga trenutka kada je predajemo. Odavno je njegujem u sebi, moje malo predivno sunce koje me osvjetljava iznutra. Trudim se što više odagnati oblake kako bi me što jače osvijetlila. Jednom će me prožeti u potpunosti, stotine, tisuće dogorjelih svijeća rasvijetliti će mi put. Tada više neću vidjeti ružno u ničemu. Samo ljepotu i ljubav.